Nova Istra

296 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Slaven BERTOŠA Zanimljiv je prilog prof. dr. sc. Stjepana Ćosića koji objašnjava na koji je način Dubrovačka Republika zapravo bila žrtvom Bečkoga kongresa. Sa stajališta eu- ropskoga javnog prava i ratnih običaja, ali i proklamiranog načela legaliteta, pri- pajanje Dubrovačke Republike Austriji bilo je u najmanju ruku proturječno, tim više što je i prije i za vrijeme održavanja Kongresa postojao pravni temelj i volja za obnovom drevne republike. Usprkos tome, sudbina Dubrovnika, kao i sudbina Lucche, Genove i Venecije, bila je zapečaćena kompromisom vodećih monarhija. Osim teritorijalnih i geopolitičkih interesa, egzekuciji starih republika presudio je i animozitet prema republikanizmu kao obliku vladavine. Pisac članka izdvojeno je opisao razdoblje francuske okupacije, uz osvrt na politički i gospodarski slom (1806. – 1808.), doba Ratnoga provizorija i Ilirskih pokrajina (1808. – 1813.) te Republikanski ustanak, englesku politiku i austrijsku okupaciju (1813. – 1814.), čijim se rasvjetljavanjem bolje razumije specifikum„žrtvovanja“ Republike na Kon- gresu, kao i činjenica da je legalitet zapravo bio rezerviran samo za odabrane. Na- ime, suprotno načelu Kongresa i odredbama javnoga europskog prava, suverenitet Dubrovnika bio je tijekom pregovora „skriven“ u sklopu Ilirskih pokrajina. Dubro- vačka Republika nije bila predstavljena na Kongresu, pa se nije ni moglo postaviti pitanje obnove suvereniteta, a već ju je bila zaposjela Austrija. Posljednji pokušaj „spašavanja“ drevne republike organizirao je jedan od vođa ustanka protiv Fran- cuza, dubrovački domoljub Ivo Natali (1775. – 1853.), koji je početkom 1815. isplanirao ambicioznu diplomatsku akciju u Carigradu, no bezuspješno. Osnivanje Lombardijsko-Venetskoga Kraljevstva u travnju 1815. dogodilo se baš tijekom Bečkoga kongresa, ali autor priloga o tomu, dr. sc. Stefan Malfèr („Metternich, il Congresso di Vienna e il Lombardo-Veneto“), ističe činjenicu da je teritorijalno preustrojstvo Europe bilo zadaća diplomata koji su na skupu sudjelo- vali, a upravna organizacija pojedinih područja nalazila se u nadležnosti dotičnih država. Austrija zapravo Talijane nije uspjela uvjeriti u prednosti zadržavanja svoje vlasti na poluotoku, jer je njihov nacionalni pokret bio puno snažniji od njezinoga utjecaja. Prof. dr. sc. Josip Vrandečić čitatelje uvodi u temu o geostrateškom položaju Dalmacije tijekomRestauracije (1815. – 1848.). U vrtlogu europskih previranja na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće, Jadran izlazi iz okvira regionalne politike i po- staje poprištem sukoba svjetskih pomorskih sila. Bečki kongres pokrajinu Dalma- ciju dodjeljuje neambicioznoj Austriji, odnosno kancelaru Metternichu, koji nema osjećaj za njezinu pomorsku orijentaciju i time je ponovno vraća u regionalne okvi- re. Ministar Metternich zastupao je, naime, koncepciju podunavske orijentacije, što je praktički značilo odustajanje od austrijske akcije na Balkanu i Sredozemlju. U Beču je nakon Kongresa prekinut interes za pomorski razvoj Monarhije, koji je