Nova Istra

19 Miroslav MIĆANOVIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST Umnožavaju se riječi i broj stanova koje obilazimo, raste broj oglasa, posrednika, oglašivača. Slaže se pred nama popis životnih sudbina i razlozi prodaje stana: uda- je, rastave, smrti, nevolje, korporacije, graditeljska ulaganja. Što gledamo? Što mislimo? Što sanjamo? O čemu govorimo? Osjećamo da stvarnost našega hodanja i riječi koje izgovaramo već odavna ne- maju veze s nama, s našim željama i očekivanjima. Pusti jezik, pustoš grada, tijela koja liježu i bude se na novom prodajnom mjestu. – Nemojte me ništa pitati. Stanislav, koji vas je preporučio, zna sve o kući – go- vori nam odeblji muškarac s jakom dioptrijom i slušnim aparatom. Njegove oči i ramena ne podudaraju se s onim što vidimo i što trebamo proći. Uvjeren je da ne mora ništa reći o nezavršenoj kući-kutiji koju s njim gledamo na rubu Maksimira, skrivenu između stabala i zelenila. Krošnje se spuštaju kroz otvo- re kuće za koju treba, rekli bismo, još dosta ulaganja. Dok zbrajamo i nabrajamo gdje smo i što smo, znamo da nećemo nikada živjeti u parku Maksimir, u ovoj kući. Oboje to znamo i samo čekamo da susret završi, prođe. Gledamo ga i šutimo. – Umrli su u jednom danu, iznenada, od srca. I ona i on – zatekne nas na od- lasku. – Bog koji... – zaustio sam da kažem nešto pomirljivo i utješno. – Samo mi njega nemojte spominjati – prekinuo me kao da govorim o znancu kojeg nisam smio spomenuti. Krenuli smo iz parka, brže nego što je udaljenost do prvog tramvaja to tražila. – Jesmo li trebali bilo što pričati, tražiti, govoriti, pomisliti i reći? – pitao sam. – Ne znam – odgovorila je žena. PLAŽA U PUPNATSKOJ LUCI Ima li što ljepše nego u listopadu ležati na plaži u pupnatskoj luci, htio bih reći onoj koja bi trebala biti pokraj mene? Ali ležim zatvorenih očiju i osluškujem. Dijete koje bježi od majke približava se mom tjemenu, zaspe me zrncima letećeg pijeska i nakon toga otrči do krupne žene u kupaćem kostimu. Ona ravnodušno čita novine, razvlači po ustima bombon, liže ga, gura ga do ruba usta i sladostrasno vraća u unu- trašnjost. Ležim od trenutka kad smo s prijateljima stigli, raspremili se, presvukli u šumarku iza leđa rijetkih kupača na plaži u pupnatskoj luci. Tragovi ljetne gužve još su oko nas: grafiti, plastika, ostaci izgubljenih i zabo- ravljenih ručnika, dijelovi ležaljki, mehanizmi i nedefinirani materijali. Muškarac