Nova Istra

17 Miroslav MIĆANOVIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST učiniti, dodati ili oduzeti. Ali stojimo i stojimo na toj fotografiji, pognuti i nepo- mični na dvorišnoj terasi u Vlaškoj 42, na fotografiji isprintanoj na 90-gramskom žutom voluminoznom papiru, zurimo u objektiv na drugoj strani. OSTAJTE OVDJE – Što ste vi učinili za nas, čemu ste nas poučili, jeste li se brinuli o nama i rekli nam nešto važno? – pita me dok stojimo u zelenilu parka. Gledaju me iskosa njegove oči, njegova sijeda ribarska glava koja se ljulja kao da je na palubi s drugim glavama iz pjesme Vlade Gotovca Ljuljaju se naše glave . Znam da mu teško mogu bilo što suvislo odgovoriti, buni se u meni i pomisao na sklapanje misli i sastavljanje rečenica jer mi nije do prisjećanja, a malo je tekstova koje znam napamet. Ali i da mu mogu ponoviti pjesmu o glavama koje se ljuljaju na palubi i pticama koje oko nas kruže u sudbonosnim trenucima plovljenja, nije to ono što od mene očekuje. Udarci i let golf-loptica glasniji su od svega oko nas, vidljiviji u svojoj brzini od onoga što se događa u parku, u blizini bolnice u Adelaidu: bezglasni i dobro opre- mljeni igrači amateri dokono iskorištavaju zasluženi vikend. Obuzeti smo sjajem neba i zraka, oko nas su ograde i kuće koje odišu bogatstvom i sređenošću, u što iz nepoznatih razloga ne bih želio utonuti, promiču dotjerani starci i starice. Jedno- stavno, zatječemo se nas dvojica u naizgled savršenom tekstu svijeta i ne razumijem zašto bismo trebali pričati o onom drugom, napuštenom i tako dalekom. – Nije da nisu ništa učinili za vas, za sve nas – nevješto izmičem njegovu znati- željnom i, možda, bijesnom pogledu. Prebacujem teret na pjesnike ujedno ih braneći od njegovih očekivanja, pozivam se na ozbiljne majstore riječi, pouzdanike starih zanata i vještina pisanja. – Nije da nisu, nije da nisu – mantram. Stojim iznad imaginarnih pjesničkih pognutih leđa, noćnih lampi i njihovih ka- bastih radnih stolova i pisaćih strojeva. – Nije da nisu – mrmljam. Mislim s čežnjom o savršenom redu, oblicima i oblucima na obali, pticama u daljini. Jasno mi je da plutamo po nestvarnom moru, da smo zalutali u nejasnim i nepostojećim predjelima gdje se riječi i poruke gube, ali isplivat će jednog dana kao opasne smrtonosne alge ono što je ostalo zagubljeno i neizrečeno. Ništa ne smiješ odgovoriti, ni u što zagristi, nego šuti i šuti i šuti. Nigdje smo, rekao bih zaključno, jer je posjet u bolnici završio, naši bližnji zabrinuti stižu do parka u kojem nas dvo- jica stojimo i šutimo. Igrači golfa ne obaziru se i ulazak bijele loptice u tamnu rupu njihov je trenutačni smisao svijeta. Njihov je vrhunac: pad u mrak. I zaboravio bih taj razgovor, ribareva sjećanja i predodžbe u kojima,„pod gorom“,