Nova Istra

16 Miroslav MIĆANOVIĆ, Zagreb Primjeri dobre prakse: SPREMNA BUDUĆNOST FOTOGRAFIJA U VLAŠKOJ Stojimo u Vlaškoj 42 Senko Karuza i ja, zaštićeni od pogleda izvana, na prvom katu dvorišne terase, zgrade na čijem je pročelju spomen-ploča Augustu Šenoi. On se u toj kući rodio, tvrde oni koji su je postavili, iako se to dogodilo; zapravo, kažu drugi, nekoliko kućnih brojeva niže. To sad nikome, čini se, nije presudno i važno. Uostalom, naslonjen ramenom na okrugli stup, u bronci i sjaju, pomiren i na usluzi prolaznicima, kućnim ljubimcima, nevoljenim beskućnicima – pisac-kip stoji kao saliven. Daleki nasljednici, sadašnji vlasnici prostora, ubiru najamninu, čitamo iz nji- hovih očiju nezajažljivu želju da nas oderu do kraja, a oni bi nama, izdavačima knjiga, imali što reći o sebi i svojim privatnim i profesionalnim, radnim i životnim nedaćama. Nismo ni mi od jučer, mislimo, trpimo i plaćamo, sunce sja, sporadično ratno bombardiranje grada, koje se u Domovinskom ratu dotaknulo i Vlaške ulice, daleko je iza nas. „Zagreb nekad i sad“ piše na vratima putničke agencije u stanu gdje je trebao biti rođen Šenoa. Ali šuti on, šutimo i mi, kao zaliveni. Kad kažem da šutimo kao zaliveni, mislim na Senka Karuzu i sebe, govorim o nama dvojici na fotografiji isprintanoj na nepoderivu pisaču (HP-3), na 90-gram- skom, voluminoznom žutom papiru, koji knjigama daje željenu veličinu, opseg, ši- rinu hrpta i lakoću u čitanju i prelistavanju stranica. Zagrljeni, snimljeni od vrha naših glava do nešto niže ispod pasa, u debelim džemperima, obojica s naočalama na nosu – gledamo bespomoćno, izgubljeno i ojađeno u onoga koji nas fotografira. Čini se da na toj crno-bijeloj priručnoj fotografiji imamo potrebu napustiti i mjesto snimanja i sebe, stati izvan formata A4. Sluti se da želimo nešto promijeniti,