Nova Istra

13 Vinko BREŠIĆ U SPOMEN učini univerzalnom i svevremenom posegnuvši u tu svrhu za drevnom antičkom vještinom slaganja heksametara, koji „nisu bolji, ali nisu ni gori“ od Maretićevih! No, ovaj put pisac Brešan učinio je još nešto: ugradio je ili je barem dopustio da isplivaju na površinu teksta i oni detalji koji su inače teško uočljivi u ostalim njego- vim djelima. Pitajući se, naime, zašto uopće piše svoj spjev, Brešanov se bezimeni junak već na početku povjerava kako je „odavna cijepljen protiv želje za slavom ili očaja zbog potonuća“ te dobacuje čitatelju kako se ne treba „bojati da će sad početi izlagati svoju biografiju; sumnjam da bih time išta rekao o sebi“. Baš kao što pisac Ivo Brešan nije rekao ni meni kad sam ga kasnih devedese- tih pozvao da za projekt autobiografija hrvatskih pisaca nešto napiše, pa to što je napisao – umjesto cijele knjige kako mu se u prvi čas činilo – na kraju se svelo na jedva dvije kartice žanrovski zapravo šturoga teksta. Naime, najveći dio ionako minimalističkog zapisa o sebi otpao je na pitanja o smislu i potrebi autobiografije, da bi potom cijela životna priča Bukarina oca stala u jednu jedinu, i to u trećem licu pisanu rečenicu: Rodio se u Vodicama 27. svibnja 1936., gimnaziju pohađao u Šibeniku, filozofski fakultet završio u Zagrebu, od 1960. do 1983. radio na šiben- skoj gimnaziji kao profesor hrvatskog jezika i književnosti, a od 1983. do danas kao umjetnički voditelj Centra za kulturu i Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, i punktum. Nedavna vijest o smrti Ive Brešana, a onda i mail zajedničkoga nam šibenskog prijatelja, glumca i prevoditelja Pere Mioča, Brešanova prvoga i najodanijeg mu či- tatelja, s prilogom u kojemu je bio ispis Brešanove Perzeide s idejom da bi je„trebalo objaviti kao separat“, vratiše me Gorgonama i tamošnjim mojim bilješkama. Jedna od njih svjedoči kako sam te 2006. zastao kao na dobro poznatome mjestu, pa sam ga tako i označio. Baš kao što se Brešan iz mojega projekta pita o pojmu i smislu autobiografije, tako sada na označenome mjestu njegovih Gorgona to se isto pita i anonimni Brešanov lik, autor „spjeva bez razloga“, skeptik u sedamdesetim godi- nama čije „ime nije važno“. Dovoljno je reći da se „rodio i živio u jednom dalmatin- skom gradu“, bio zaposlen prvo kao profesor, a potom u kazalištu kao umjetnički ravnatelj, a napisao je i dramu Došljak kojom je htio„otvoreno govoriti o životu“, ali je njegova sredina drukčije mislila, itd. Pa što, reći će netko? Pa to, što sam Gorgone dalje čitao – vjerojatno ne jedini – u autobiografskome ključu, i pomalo likovao, jer sam napokon dočekao da moj „šjor Ivo“ počne pisati