Nova Istra

12 U SPOMEN Vinko BREŠIĆ crno, vidjelo se još u Ispovijedima , u tobože nekarakternoga Fabricija Viskova, vi- djelo se i u Astarothu kad Martin Boras prvi put u pogledu Krista zapazi strah, tj. ljubav za druge, a tko je htio, mogao je vidjeti i u Državi Božjoj kad razočarani Jure Loko utjehu nađe u izvornome Kristovu nauku simboliziranome u kvrgavome, pri- mitivno izrezbarenim raspelu od drva u epilogu romana. Posrednici ionako mute pogled, poručuje Brešanov pripovjedač, interpretacije generiraju razlike, njima se stvaraju opasni klišeji, idoli i lažni apostoli , kako to uostalom upozorava tamošnji citat iz Druge poslanice sv. Pavla Korinćanima. Dakako, ovaj odavna prozvani dramski klasik, a od devedesetih i sve ugledniji pripovjedač, nakon što se okušao i u žanru krimića ( Kockanje sa sudbinom , 2002.) sa zagonetkom zvanom Pakračka poljana, sačuvao je sve glavne umjetničke značaj- ke i u sljedećoj seriji svojih romana ( Vražja utroba , 2004., Tri života Tonija Longina , 2005., Katedrala , 2007., Ništa sveto , 2008., Prokletnici, 2010., Sedam stuba do trona , 2011.). A onda je došla i druga knjiga kratke proze ( Mrtvima ništa ne treba , 2014.) kao zapravo očiti znak autorova fizičkoga posustajanja i napuštanja ritma na koji nas je već bio navikao. No, jedan se naslov među njima po nečemu ipak izdvaja. Riječ je o Gorgonama (2006.), možda najkompleksnijem i najambicioznijemBrešanovu romanu, a svaka- ko svojevrsnoj kulminaciji ključnih mu poetičkih načela (intertekstualnosti, fanta- stike i inovativnosti), samo što ih je ovaj put sve sam odradio i k tome začinio onom mjerom autobiografičnosti, koja odudara od svega što je autor dotad bio napisao. Riječ je o interpoliranome „spjevu bez razloga“ nazvanoga Perzeida tobože grčkoga pisca Heliodora u prepjevu jednako tobožnjeg Inoslava Vilovića, a sve zapravo ši- benskoga Homera Ive Brešana, koji je ovaj put pokazao i svoje pjesničko umijeće. Na mitu o Perzeju, koji je odrubio glavu Meduzi, Brešan temelji ovaj sedmi roman u kojemu su, pokraj mitske, još dvije priče: pripovjedačeva o glavnome liku čiji se život podudara s Perzejevim te priča autora spjeva, koji na kraju romana, kad se sve tri priče stope, svoju Perzeidu pokaže pripovjedaču, pa se sada i on u spjevu također prepozna. Pripremivši dakle intertekst vlastitome romanu, Brešan je izmišljenu priču o životnom putu još jednoga svoga nekarakternog junaka, sada pod imenom Mau- ricija Novaka zvanoga Moro, prenio u mit o izmišljenome junaku Perzeju da bi se obojica borili protiv vlastitih nemani – Perzej protiv mitske Gorgone Meduze, koja je pogledom sve živo pretvarala u kamen, a Moro protiv modernih Meduza, tj. ideologija koje zaluđuju mase i u njihove okamenjene mozgove urezuju dogme po kojima imaju misliti; fašizam, nacizam, boljševizam, maoizam, vjerska zatucanost – „sve je to njen porod“. Čini se da je pisac Brešan napokon dopro do onih granica svoje opsesije poviješću kada mu je preostalo jedino da je i sam pretvori u mit i tako