Nova Istra

10 Vinko BREŠIĆ, Zagreb UZ ODLAZAK IVE BREŠANA (Vodice, 27. svibnja 1936. – Zagreb, 3. siječnja 2017.) Ime Ive Brešana hrvatskoj kulturnoj javnosti dobro je poznato. Riječ je o dramati- čaru, pripovjedaču, esejistu i scenaristu koji se prvim književnim radovima pojavio još sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća u isto vrijeme okušavši se i kao glumac. Stvarnu propusnicu u nacionalnu književnost dobio je mladi Šibenčanin početkom sedamdesetih godina, točnije, one burne 1971. kada mu je u Teatru &TD izvedena Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja ,„groteskna tragedija u pet slika“, u režiji Božidara Violića. Za samoga Brešana započeo je tada njegov, kako će ga poslije nazvati, prvi slučaj , naime, da je komad – usprkos uglednim nagradama i neupitnoj vrijednosti, postao ideološki sumnjiv, pa – iako službeno nikad zabra- njen – mican je gotovo sa svih tadašnjih scena. Nakon ovoga uslijedili su drugi slučajevi dramatičara Brešana, primjerice s Ne- častivim na filozofskom fakultetu , čija je izvedba uspjela tek od treće, s gotovo dva- desetogodišnjim zakašnjenjem, ili Smrt predsjednika kućnog savjeta , čiju su probu nadzirali i „drugovi iz Komiteta“, ili pak Viđenje Isusa Krista u kasarni V. P. 2507 , koje je ocijenjeno kao „dio kampanje protiv JNA“, itd. Sve u svemu Brešan je bio sumnjiv pisac zbog onoga što se moglo pročitati između redaka. Za samu nacio- nalnu književnost Brešanove groteske bile su novost, pa je njegov Hamlet ocijenjen kao prekretnica u našoj dramskoj baštini, bez pravoga prethodnika, osim možda, dodao bi Mrkonjić,„dalekog Marina Držića“. Nanizavši dvadesetak dramskih tekstova, nije, međutim, Ivo Brešan ostao samo na tome, već se devedesetih godina meštar od dijaloga otisnuo i u pripovjedne vode te objavio dva zapažena romana: Ptice nebeske (1990.) i Ispovijedi nekarakternog čovjeka (1997.). Koristeći se u našoj književnosti zanemarenim iskustvom pikar- skoga romana, Brešan se i ovaj put pokazao kao literarni inovator. A onda, nakon drama i romana, pojavio se s prvom zbirkom pripovijedaka Pukotine & druge priče (2000.) u kojoj se suvremenost i povijest prožimaju zahvaljujući vremenskim pu- kotinama za koje većina ljudi i ne zna, jer su „naviknuti na stabilan tijek vremena“. Samo je tako junak naslovne priče, inače naš suvremenik, mogao susresti ne samo groficu Katarinu Patačić, domobrane, ustaške časnike, vojnike Wehrmachta i par- tizane, nego i vlastitu ženu kao djevojčicu, pokojnog tasta i, napokon, samoga sebe te po diktatu drugoga suvremenika, saborskoga zastupnika, redizajnirati povijest prije negoli uđe u knjige. Krajnji domet ovako zadobivene slobode Brešanova je ideja prošlosti lišena svake idealizacije kao što je bio lišen i njezin konkretni, ma- hom nacionalni tematski materijal. Baš na tome konkretnome materijalu, tj. na