Nova Istra

96 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Jelena LUŽINA jednostavnim i općeprepoznatljivim„sadržajem“ koji se, nesumnjivo, tiče svakoga. Uvijek i u svim vremenima i okolnostima, povijesnim, političkim i svim drugima. Promišljajući, danas, taj „sadržaj“ iz kulturološke perspektive, čini se kako je naj- jedostavnije i najtočnije poistovjetiti ga s s pojmom identiteta . Zapravo – posebnosti regionalnoga identiteta , kojom se Čakavski sabor odlučio pozabaviti temeljito i od- govorno. Gospođa Ema Derossi, hrvatska političarka s dugim i iznimno časnim stažem, aktivistica Čakavskoga sabora od samih njegovih začetaka, danas njegova počasna predsjednica koja je operativnu predsjedničku dužnost obnašala upravo u uzburkanim godinama promjene političkoga sustava u Hrvatskoj (1986. – 1990.), u jednom našemu dugom razgovoru o specifičnostima i o nespornoj povijesnoj važ- nosti Sabora lucidno je ustvrdila... UHrvatskoj s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih inzistiranje na pitanju re- gionalizma i regionalnog identiteta ne samo što nije bilo osobito prihvatljivo, nego je moglo biti i politički suspektno. U godinama koje su prethodile Hrvatskom pro- ljeću, u republici koja se, upravo tih godina, svim silama nastojala dokazati kao„jaka unitarna država u okvirima Jugoslavije“ (Derossi, 2010., op. aut. ), svaki odmak od takve hrvatske unitarnosti, pa neka je i najmanji ili najbenigniji (kulturalni!), gotovo je automatski bivao etiketiran kao opasan separatizam. Bila je to„postdeklaracijska“ socijalistička Hrvatska čiji su političari – čak i oni najmudriji ili najdobronamjerniji – naprosto morali hodati po jajima. Danas nam se čini gotovo nevjerojatnim ono što se, međutim, ipak dogodilo: da Čakavski sabor – jedna eminetno regionalna i kulturalna akcija „ širokog spektra “ – bude utemeljen upravo u takvim rigidnim„unitatorskim“ godinama, da upravo tada intenzivno razvije neke od svojih najvitalnijih i najdugovječnijih programa te da – gotovo neokrznuta korjenitim političkim promjenama koje su nastupile nakon 1971. godine – na istim programskim načelima opstane – do danas. Gospođa De- rossi uvjerena je kako je Čakavski sabor opstao zato – uglavnom i najviše zato! – što je uvijek znao „balansirati“ (Derossi, ibid. ). Tijekom svoje polustoljetne povijesti Čakavski sabor prolazio je kroz različite faze svoga aktivizma – neke izrazito intenzivne, a neke manje živahne, neke uspješnije, a neke manje uspješne... Ta su desetljeća, međutim, potvrdila upravo najvažnije: na- ime, potvrdila su činjenicu kako bi se Črnjin megaprojekt , lišen svoga „romantičar- skog“ uvjerenja kako istinske kulturne vrijednosti spajaju ljude i narode te svoje ma- sovne („populističke“) komponente ugrađene u temelje vlastita djelovanja, teško bio održao u burnim vremenima (i u turbulentnom našem prostoru), a možda se, što je još vjerojatnije, ne bi nikako održao. Dapače, moglo bi se reći kako se uvijek – a ne samo u teškim vremenima! –„čakavskosaborski“ kotač-zamašnjak pokretao upravo silom (energijom, vitalizmom) specifičnog „svečakavskog zajedništva“, entuzijastič-