Nova Istra

95 Jelena LUŽINA HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS uspostavljati intenzivne veze sa svijetom (najprije s gradišćanskim Hrvatima, već 1972.)... Bila su to davna pred-post-moderna vremena , u kojima se još nije „na veliko“ i „za ozbiljno“ pisalo i teoretiziralo o velikome i malome, o memoriji i identitetu, o elit- nom i popularnom, o muškom i ženskom, o centru i margini, o regionalnom i naci- onalnom, čak ni o „veličini malenih“ o kojoj je nekoć onako umješno pisao hrvatski književni povjesničar Antun Barac. A sâm je Barac, pamtimo, sva svoja proučavanja s pravom temeljio na geteovskoj premisi sukladno s kojom svaka, baš svaka mala knji- ževnost o biću vlastitoga naroda kazuje više i točnije negoli ma koja i ma čija velika . Ma koliko velika i glasovita bila. U Črnjinoj namjeri da upravo„čakavskom poezijom po drugi put preporodi Istra- ne, a možda i sve Hrvate“, kako ga je peckao Krleža – naime, u odluci da upravo knji- ževnost bude kotva, ali i prevladavajuća programska strategija budućega Čakavskog sabora (ustvari – osnovica njegova akcijskoga programa !), nedvojbeno se i lako pre- poznaju tri dominantne vertikale njegova projekta. Prvom možemo smatrati Goetheov „pragmatični romantizam“ koji bi književno- šću trebao povezati ljude, motivirati ih za zajedničku akciju, objedinjavati i mijenjati svijet. Drugom bismo trebali ocijeniti Barčeve nepobitne argumente o značenju/ve- ličini književnosti malih naroda, zajednica, regija. A trećom , najvjerojatnije, ono ose- bujno Krležino vizionarstvo, koje fikcionalni heroj glasovite jednočinke o zvijezdama opijenom admiralu Cristovalu Colonu definira euforičnom replikom o tangencijal- nom modelu mišljenja ( Ja mislim u tangentama! , Krleža, 1956.: 109). Utemeljen/ukotvljen na ovako pouzdanim sidrištima, a potom još i projektiran/ osmišljen kao „kulturna organizacija čija je zadaća da okupljanjem kulturnih, znan- stvenih i društvenih radnika podstiče i organizira različite oblike djelovanja na či- tavom čakavskom području, a prvenstveno istarsko-riječkom“ (Statut, 1971.), Ča- kavski sabor porinut je u more intenzivnih društvenih i inih promjena kojima su, u onodobnoj socijalističkoj Hrvatskoj, završavale vesele šezdesete, a započinjale bur- ne sedamdesete godine prošloga stoljeća. Ponekad mi se čini kako se, takav, pojavio, ali i ostvario kao prva temeljito osmišljena akcija (lastavica?) koja je Hrvatskoj – ali i široj zajednici u kojoj smo tada živjeli – najavljivala ozbiljne „geteovske“ promjene s kojima se tek valjalo suočiti. Dok s ove sigurne polustoljetne distance, ali i iz nagomilanoga znanstveno-istraži- vačkog iskustva mislim o nestandardnoj pojavi Čakavskoga sabora te o onoj začudnoj energiji koja ga je pokretala gotovo stalno, od trenutka njegove formalne inicijacije, ne mogu se oteti dojmu kako se Čakavski sabor „na ovim našim prostorima“ pojavio i ostvario kao autentičan sveistarski/svečakavski projekt utemeljen na snažnoj ideji aktivizma i zajedništva koja je odjednom (?) „ponijela“ mnoge ljude. Čime? Svojim