Nova Istra

94 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Jelena LUŽINA cima različitih naroda, jezika i kultura postajati sve neposredniji, lakši i intenzivniji te će se, zaslugom neposrednih kontakata i komunikacija, stvarati dosad neznano duhovno jedinstvo i zajedništvo u svim oblastima. Osobito u književnosti, u Goethe- ovo doba najelitnijoj („najmasovnijoj“) među umjetnostima. Govoreći ovako, k tomu i cijeli vijek i pol prije Interneta i ostalih oblika sveopćega povezivanja i umrežavanja zahvaljujući kojima je sve – uključujući i kulturna dobra – postalo blisko i svima dostupno (pa još i sažeto u privlačna „mala pakiranja“, ta- kozvana digest-izdanja !), Goethe kao da je proricao ovo u čemu upravo sudjelujemo svi mi. Ovo – naime, ono! – što se u Goetheovu pojmovnom sustavu nazivalo „du- hovnim jedinstvom općeljudskog karaktera“ (Eckermann, 1970.), danas se skraće- no, uobičajeno i krajnje pojednostavnjeno naziva globalizacijom . Važno je, međutim, naglasiti kako ostvarenje Goetheova ideala o duhovnom jedinstvu čovječanstva nije podrazumijevalo to „da narodi jednoobrazno misle (...), već samo da moraju uvaža- vati jedni druge, da se moraju međusobno razumjeti...“ ( ibid. , 221). Dakako, to se ra- zumijevanje može postići samo „ako ne diramo u ono što je osobeno kod pojedinih ljudi i naroda“ (...), već iskreno vjerujemo kako„ono što je dostojno istinskog prizna- nja pripada cijelom čovječanstvu“ ( ibid. ). Tijekom posljednjih dvadesetak-tridesetak godina svi smo višekratno provjerili i na vlastitoj koži iskusili kako suvremeni globalizacijski procesi, barem što se tiče ge- teovskih kategorija o„osobenostima pojedinih ljudi i naroda“, nisu baš uvijek taktič- ni (ili pretjerano tankoćutni); kako su, pače, globalni mainstreameri i decision-makeri često skloni promicanju (nametanju?) „jednoobraznoga mišljenja“, osobito kad je riječ o ekonomiji i politici (a potom i o svemu ostalom); kako ovaj svijet, uostalom, nema baš uvijek vremena (strpljenja?) za uvježbavanje „međusobnog uvažavanja i razumi- jevanja“, pogotovo kad je riječ o uvažavanju i razumijevanju „malenih“... A Črnja je, eto, još prije pedesetak godina procijenio kako se projekt Čakavskoga sabora mora temeljiti upravo na regionalnoj kulturi i regionalnom stvaralaštvu, na kulturi i stvaralaštvu „malenih“ (na „sustavnom istraživanju, vrednovanju i popula- riziranju, pored čakavskog pjesništva, i drugih vrijednosti čakavskog stvaralaštva“; Statut, 1971.) te na brizi o„njegovanju inicijativa, kojima se može obogatiti kulturni život“ ( ibid. ). Čini se posve očiglednim kako se Črnja pritom rukovodio geteovskim idealom prema kojemu istinske kulturne vrijednosti spajaju ljude i narode (ibid.), veli- ke s malima, male s velikima, sve sa svima. Odmah, još u inicijalnim godinama Čakavskoga sabora , Črnja je običavao istica- ti kako je pravi cilj takvoga spajanja „smjelije, pa i polemičko uključivanje čakavske komponente u kulturni život“ (Črnja, 1983.: 43). Mislio je pritom na kulturni život Hrvatske, ali i na kulturni život uopće. Uostalom, Čakavski sabor vrlo je brzo stao