Nova Istra

92 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Jelena LUŽINA – Vidiš, Belice, ovaj Bezjak misli da mu sve lađe još nisu potonule i da će ni manje ni više nego čakavskom poezijom po drugi put preporoditi Istrane, a možda i sve Hrvate. Naivan si, brate! Dobrila je bio pametniji, radio je na bazi molitvenika. To je bio njegov stil, i kad se tako šalio, značilo je da je zadovoljan. Prije toga, dok smo sjedili u salonu, preporučio mi je da proširimo front djelovanja, da osim poezije i suvreme- ne književnosti obuhvatimo i druge teme, na primjer glagoljaštvo, kmetovske bune, prote- stantizam, političke pokrete u 19. i 20. stoljeću, zatim srednjovjekovno zidno slikarstvo, gradsku i seosku arhitekturu itd. – Time možete Istru izvući iz anonimnosti – naglasio je. Poslušali smo ga. Na mnogobrojnim znanstvenim skupovima u Rovinju, Labinu, Buzetu, Roču, Opatiji i drugdje razvili smo vrlo zapaženu djelanost kojoj je bila svrha da uz aktivno sudjelova- nje najistaknutijih predstavnika gotovo svih naših nacionalnih kultura utvrdi značenje istarskih fenomena u okviru hrvatskog, južnoslavenskog i evropskog kulturnog prostora. Iz povijesnog mraka odjednom je izronio slojevit stvaralački duh jedne regije koja i u su- vremenim prožimanjima želi postati aktivnim i konstitutivnim subjektom stvaralaštva. Tih godina Istra je uistinu „izlazila iz anonimnosti“. Tu sintagmu Krleža je u razgovori- ma sa mnom varirao nekoliko puta. Prenio sam je na govornicu Čakavskog sabora navev- ši tko joj je autor, pa je u Istri postala popularna i vrlo inspirativna. (Črnja, 1982.: 916) U onome prvome Statutu Čakavskoga sabora , dokumentu napisanom i objavlje- nom prije netom navedena razgovora na Gvozdu, ovaj je idealiziran (idealistički?) cilj „izvlačenja Istre iz anonimnosti“, odnosno obnove i reafirmacije čakavskih zavi- čajnih vrijednosti opisan posredno, ali posve razgovijetno:„Posebnu pažnju Sabor će posvećivati sustavnom istraživanju, vrednovanju i populariziranju, pored čakavskog pjesništva, i drugih vrijednosti čakavskog stvaralaštva i brinuti o njegovanju inicijati- va, kojima se može obogatiti kulturni život“ (Statut, 1971.). U žminjskom je arhivu sačuvan i autograf toga prvog Statuta. Nakon što ga je osobno osmislio, Črnja ga je i osobno ispisao: vlastoručno, na grubom žućkastom papiru kakav je odavno izišao iz upotrebe (nekoć, u predračunalna vremena, služio je za umnožavanje uredskih materijala!), onim svojim pomalo nervoznim rukopisom (malo prevelikim slovima, tipičnim za kratkovidne osobe!), u pomalo neurednim/neravnim redovima, ali jez- grovito, točno i jednostavno do nevjerojatnosti... U članku 2., prije nego što se upu- stio u utvrđivanje prozaičnih normativnih činjenica (o osnivaču, sjedištu, članstvu, upravnim tijelima...), autor Statuta, građanskom profesijom pravnik, načas je agirao kao pjesnik-vizionar, kojemu se, gle čuda, zalomilo da osobno smisli i strateški defi- nira ambiciozan, maksimalistički zamišljen, ali i posve futuristički projekt. Tako će