Nova Istra

91 Jelena LUŽINA HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS ječkom prostoru“. U najužem, dakle, Zavičaju koji potom valja promicati – stalno i trajno – u Domovini i u Svijetu. Ako, pak, istu definiciju čitamo i tumačimo pažljivije, primjenom senzibilne me- tode/metodologije koja se u kulturalnoj teoriji (i u hermeneutici) naziva close rea- ding , lako ćemo i nedvojbeno zaključiti kako je ona višeznačna, posve „otvorena“ (u gotovo idealnome umbertoekovskom smislu), dakle demokratična bez ostatka. K tomu upućuje na nedvojben zaključak kako je zapravo usmjerena k nekomu općem dobru , nečemu čega se „svatko morao/mogao dosjetiti“, nečemu što se „svakoga tiče“ te – najvažnije – nečemu u čemu„svatko može sudjelovati“. Bez zazora i gotovo bez ograničenja. Bez obveze da, pritom, sebi i drugima nameće onaj poznat i uvijek po- malo nelagodan teret takozvanih„velikih očekivanja“, koji je – poput kakve tvorničke greške – redovito ugrađen u sve ambicioznije projekte te ih, mnogo puta, slama već pri prvim njihovim koracima. Definicija o dobronamjernom i „prostosrdačnom“ (amaterskom) „organiziranju različitih oblika masovnog kulturnog delovanja na svim čakavskim prostorima“ upu- ćuje na jednostavnu istinu: kako je Čakavski sabor nastao iz silne želje i u dobroj na- mjeri da sustavno (na sve moguće načine!) potiče svijest o potrebi za zajedničkom akcijom, koja će trajno pridonositi poticanju i promicanju svih zavičajnih vrijednosti. Točnije: zavičajnoga identiteta. Ona se, dakle, zauzima za nesebičan individualan/ osobni angažman u korist velikoga zajedničkog cilja s kojim se svatko može/mora poistovjetiti bez ostatka. Više puta i na mnogo mjesta, u pisanim tekstovima, ali i u javnim nastupima (kojih se klonio kad god je mogao), Črnja je taj Veliki Zajednički Cilj uvijek podvlačio proročanskom Krležinom rečenicom:„ Time možete Istru izvući iz anonimnosti “. U jednome od svojih maestralnih prokrležijanskih eseja 3 ležerno je i šarmantno prepričao i zabilježio autentičan kontekst u kojemu je ona bila izgovo- rena. Premda je citat podulji, držim kako se – zbog njegove iznimne vrijednosti – u ovome tekstu mora cjelovito navesti: Sjećam se razgovora s Krležom poslije prvog Sabora čakavskog pjesništva koji je odr- žan u Žminju u jesen 1969. Posjetio sam ga na Gvozdu i zadržao me nekoliko sati. Pred Belom me peckao: 3 V. esej „Veliki saveznik“, napisan neposredno nakon Krležine smrti i prvi put objavljen u tematskom broju časopisu Forum (br. 10-12/1982.), posvećenom Krleži; Črnja je potom ovaj važan esej, u kojemu se evocira Krležin simbolički„patronat“ nad Čakavskim saborom, objavio u svojoj knjizi Sukobi oko Krleže (v. Črnja, 1983.), ali i u još nekim izdanjima.