Nova Istra

89 Jelena LUŽINA HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS presuditi o dvjema ključnim sastavnicama ( vertikalama ) ovoga sinopsisa. Prvoj: da se projekt prvoga Sabora čakavskog pjesništva , dakle i budućega Čakavskog sabora , treba razvijati oko središnje ideje slavljenja poezije – što i jest smisao žminjske manifesta- cije, sve do danas. Drugoj: da ova naizged fluidna metapoetska ideja, transponirana u prvu žminjsku „priredbu“ (manifestaciju, autentičnu poetsku svečanost...), bude promovirana upravo programatskom Balotinom pjesmom o vjekovitosti čakavske riječi, zavičajnosti i kulture. Gledajući s današnje četrdesetogodišnje distance, unu- tar koje je Čakavski sabor izrastao u nepatvoren kulturalni fenomen, cijela se Balo- tina pjesma – osobito njezin završni katren! – uistinu može/mora čitati kao rezime jednog projekta koji su, toga davnašnjeg rujna, neki smioni zanesenjaci odlučno po- rinuli u budućnost. 1 Poput kakve goleme korablje kojoj je suđen dug i sretan plov: Velike sopele svire već miljare lit, kroza nje govore glasi naših starih od davne davnine, kamo god se krenemo, oni gredu s nami, glasi crlene zemje i krasa, glasi domovine. ( Korablja , 1969.: 238) Sav se Žminj toga 14. rujna 1969. godine okupio Zad Kaštelon kako bi sudjelo- vao u stvaranju povijesti. Sav Žminj, ali i desetci i desetci znatiželjnika pridošlih iz cijele Istre. I ne samo Istre. Vertikala je uspostavljena. U nekom općemu ontološkom smislu, vertikala podrazumijeva uspravnost, stremljenje uvis, koncept, stav, akciju . U slučaju Čakavskoga sabora , projekta koji je već u vrijeme svojih„prapočetaka“, u godinama svoje inicijacije, 2 zamišljan kao„mak- simalistički“ u svakom pogledu – programskom, operativnom, prostornom, orga- nizacijskom, kadrovskom... – akcija je trebala biti ne samo smisao već i jedinstven modus vivendi njegova stvarnog postojanja. Črnja je tu akciju sintetizirao u oblik ra- dikalne formule: ZAVIČAJ – DOMOVINA – SVIJET. 1 Rekonstrukcijom je također utvrđeno kako je tu prvu multimedijalnu„priredbu“ Zad Kaštelon režirao nekadašnji filmski glumac Radojko Ježić, u to vrijeme aktivan kazališni redatelj, jedan od autentičnih čakavaca-fantasta koji su se Črnji priključili još u„predinicijalnoj“ fazi razvoja ideje o Čakavskom saboru. Ježić je rođen u Novome Vinodolskom 1920. godine. 2 U nekima od zahuktalih Črnjinih eseja, pisanih tijekom prve polovine šezdesetih godina prošloga stoljeća, bez teškoća dekodiraju se indicije slijedom kojih se može zaključiti kako su se prvi signali takve„inicijacije“ mogli uočiti već tada; povijest njezina razvoja, dakako, mora se temeljiti i na nekim provjerljivim i nespornim činjenicama, čije će artikuliranje započeti nešto kasnije, u drugoj polovini šezdesetih; ovaj će tekst nastojati ukazati i na neke od njih.