Nova Istra

88 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Jelena LUŽINA iznimno lako dokazivo!) da u nas, napose u našim čakavskim krajevima, upravo kul- turu valja smatrati/tretirati nespornom vertikalom našega postojanja. Okosnicom našega identiteta. Te kako je posve nesporno (te, otud, i iznimno lako dokazivo!) da drevni čakavski svijet i jest star upravo toliko koliko je stara njegova kultura . Kao pisac po vokaciji i strasti, a ne samo po zvanju ili profesiji, Črnja je nepogrešivo ću- tio kako bi tu mitsku čakavsku drevnost najprije, najbolje, najtočnije, najdojmljivije... valjalo dokazivati metonimijski. To znači: nekim od respektivnih kulturalnih arte- fakata. U šezdesetim godinama dvadesetoga stoljeća – u tim romantičnim vreme- nima lišenima multimedijskoga pritiska u kojemu živimo danas – književnosti je još uvijek „pripadao“ onaj starinski, pomalo ezoterični („uzvišen“) status artefakta od osobitoga značenja, posebnoga interesa i visoke popularnosti. Tada, prije pede- setak godina, književnost se još uvijek smatrala temeljem humanističke edukacije te se čitanje njegovalo sustavno (ne samo u modelu školske lektire), pisanje poticalo na svim razinama a tiskanje/objavljivanje knjiga smatralo događajem prvoga reda. Uvi- jek pragmatičan i efikasan, Črnja je – zato – i krenuo od poezije. Tako je i njegov Čakavski sabor postao jednom od onih autentičnih kulturnih ak- cija koje su, doslovno, utemeljene na poetskome zapisu. Naime, datumom formal- noga početka/„rađanja“ Sabora s pravom se smatra nadnevak održavanja prve u du- gome nizu znakovitih manifestacija, koje se i danas odvijaju pod istim autohtonim nazivom Sabor čakavskog pjesništva . Ona od koje je sve ustvari započelo, te bismo je danas trebali nazivati inicijacijskom/pobudnom, održana je u Žminju 12., 13. i 14. rujna 1969. godine. U arhivi Čakavskoga sabora u Žminju (AČS, k5/1969) nekim je sretnim slučajem sačuvan neautoriziran sinopsis slijedom kojega se odvijala ta arhi- manifestacija. U njegovu zaglavlju stoji:„Program otvorenja“, a potom slijede nazna- ke događanja koja su se trebala odvijati po točno utvrđenom rasporedu: „Sopci (sopile i mih) penjući se na pozornicu sviraju Mantinjadu . Marija Crnobo- ri (penje se na pozornicu za vrijeme sviranja i u kadenci počinje) Roženice od Mate Balote...“ ( ibid. ). Premda se autor sinopsisa nije potpisao te bismo ga, u formalnom smislu, danas morali tretirati kao „neznanog junaka“, rekonstrukcija samoga događaja, kao i nje- govi tragovi u tekstu sinopsisa upućuju na zaključak kako je pri sastavljanju ovoga nacrt-sadržaja buduće žminjske „priredbe“ sudjelovalo, najvjerojatnije, više osoba. No, posve je očito kako je „posljednju riječ“ zacijelo imao Zvane Črnja, ključni deci- sion maker cijeloga projekta. Valja podsjetiti kako je, uostalom, Črnja bio ne samo iskusan filmski scenarist (potom, u svojim zrelim godinama, čak i dramatičar) već i profesionalni dramaturg „Zagreb-filma“ – i to u nekima od najboljih godina ove le- gendarne producentske kuće, te je posve logično pretpostaviti kako je u tome poslu i sâm aktivno sudjelovao. No, jednako tako, logično je zaključiti da je samo on mogao