Nova Istra

86 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Mario KOLAR mo. Dosadašnja književnopovijesna istraživanja uzimala su u obzir uglavnom auto- re koji su zbog različitih, a ponekad i neknjiževnih, štoviše i sasvim iracionalnih ra- zloga uspjeli postići nacionalnu važnost ili su, pak, samo zbog različitih razloga, koji također mogu biti iracionalni, uspjeli postati zanimljivi književnim povjesničarima. Suprotno tome, model koji ovdje predlažem uzimao bi u obzir cjelokupno književ- no stvaralaštvo svih hrvatskih regija, a ne samo ono koje je zbog ovih ili onih razloga uspjelo preskočiti regionalni milje. To bi podrazumijevalo detaljna terenska istraži- vanja, odnosno detaljno bilježenje – da ne kažem i popisivanje – svih pisaca i djela iz pojedine regije kako bi se uopće dobio uvid koji sve pisci i djela postoje na tome prostoru. Takve popise mogli bi raditi domicilni ili za pojedinu regiju specijalizirani istraživači, koji bi u drugoj fazi morali ponuditi i interpretaciju prikupljenoga korpu- sa kako bi se izdvojili pisci i djela od nacionalne (ili kakve druge posebne) važnosti. Kada bi, dakle, postojali takvi detaljni popisi i opisi pisaca i djela svih hrvatskih re- gija, konačno bismo dobili potpun uvid u korpus hrvatske književnosti, na temelju kojega bi povjesničari književnosti mogli napisati potpuniju, a ustvari pravu povijest hrvatske književnosti, kakvu danas, bojim se, još uvijek nemamo. Nevjerojatno je, naime, da pojedine povijesne sinteze hrvatske književnosti pojedine njezine korpu- se uopće ne spominju. Uzmimo za primjer književnost na nestandardnim varijeteti- ma, kojoj autori pojedinih književnopovijesnih sinteza nisu posvetili niti jedno slovo. Mogu razumjeti da autori dotičnih studija taj korpus ne smatraju relevantnim pa mu ne pridaju važnost, no ne mogu razumjeti da ga niti ne spomenu, odnosno da uopće ne upozore na činjenicu da taj korpus, kao izrazita posebnost hrvatske književno- sti, postoji, pa čitatelji takvih studija ostaju uskraćeni za važan podatak, odnosno ne dobivaju pravu sliku hrvatske književnosti. Takvih nespomenutih korpusa, dakako, ima još, npr. i izvandomovinska (emigrantska) hrvatska književnost, književnost du- hovnoga (katoličkog, islamskog) nadahnuća itd., a među najčešće prešućenima na- lazi se stvaralaštvo samo regionalno poznatih autora, koji također zaslužuju da ih se barem spomene, odnosno da se barem upozori na činjenicu kako u pojedinim regi- jama postoji određen književni život. Jednom riječju, bez detaljnih pregleda književnoga stvaralaštva u svim hrvatskim regijama nikada nećemo dobiti potpunu, a ustvari pravu sliku hrvatske književno- sti. Koliko god detaljno istraživanje književnoga stvaralaštva svih hrvatskih regija izgledalo (a možda i bilo) teško ostvarivo, mislim da bi mu ipak trebalo težiti kako bi se dobila što potpunija slika hrvatskoga književnog korpusa. U tome, konačno, i vidim glavni smisao hrvatskoga književnog regionalizma – unatoč, naime, partiku- larnosti koja mu je inherentna kao pojmu koji teži parceliranju, tj. regionaliziranju, inzistiranje na hrvatskome književnom regionalizmu pokazalo bi se ustvari kao in- tegrirajući čimbenik.