Nova Istra

85 Mario KOLAR HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS toliko niti važno razmještati ih u zavičajnu i/ili dijalektalnu književnost, smještanje svakog autora u pojedinu regionalnu književnost čini se kao imperativ. Naime, ako već nije drugačije povezan s nekom regijom, svaki je autor negdje rođen, pa bi ba- rem tom logikom mogao pripadati pojedinoj regionalnoj književnosti. No, mislim da nije nužno inzistirati niti na tome, i to barem u dvama slučajevima. Prvi bi bio onaj kada se autor svjesno odrekne svoje regije, odnosno svoje pripadnosti jednoj ili više regija, a drugi kada je nemoguće utvrditi kojoj regiji pripada, i to svejedno zbog toga što nije poznato gdje je rođen te gdje je živio i radio ili je tome razlog taj što niti s jednom regijom nije bio duže i uže povezan, pa bi pretpostavljanje bilo koje od re- gija nekim drugima bilo pogrešno. Kako su slučajevi kada autora nije moguće uvrstiti ni u jednu regionalnu književ- nost ipak rjeđi, smatram da regionalno svrstavanje pisaca itekako ima smisla, odno- sno da književni regionalizam ima veliku važnost za hrvatsku književnost. Koje bi to bile regionalne književnosti u koje bismo razvrstavali hrvatske pisce drugo je, za ovo razmišljanje, nedohvatljivo pitanje. Spomenut ću samo kratko da bismo, s obzi- rom na dosadašnja istraživanja, hrvatsku književnost vjerojatno podijelili najmanje na dvije, već spominjane regije, koje se najčešće nazivaju Sjever i Jug (P. Pavličić), od- nosno kopnena (panonska) i primorska (mediteranska) Hrvatska (V. Brešić). Sva- ka od tih dviju makroregija mogla bi se dalje podijeliti na mikroregije. Tako bismo Sjever mogli podijeliti najmanje na sjeverozapadni (kajkavski) i sjeveroistočni (sla- vonski) dio, koji bi se zatim također mogli dalje dijeliti, pa bismo Sjeverozapad po- dijelili npr. na zagorski, zagrebački, prigorski, međimurski i podravski dio, a Sjeve- roistok na slavonski u užem smislu, šokački, baranjski i srijemski dio (kao svojevr- stan „izvandomovinski“ odvjetak, slavonskoj bi regiji mogla pripadati i književnost vojvođanskih Hrvata). Južnu bismo, pak, makroregiju vjerojatno mogli podijeliti na istarsku, kvarnersku, (sjeverno-, središnje- i južno-)dalmatinsku te dubrovačku mi- kroregiju ili, pak, na kopneni, priobalni i otočni dio. No, to je posebna i preopšir- na tema kojoj se ne može pristupiti bez dubljega i opširnijega razmatranja za koje u ovome eseju nema dovoljno prostora, pa bih se ipak radije vratio razmatranju onoga o čemu sam počeo govoriti, a to je pitanje važnosti i smisla regionalnoga razvrstava- nja hrvatskih književnika. Naime, kada govorimo o hrvatskom književnome regionalizmu, ključnim mi se pitanjem ne čini ono pripada li pojedini autor ovoj ili onoj regionalnoj književnosti, više njih ili, pak, ni jednoj, nego obrnuto – koji sve autori pripadaju kojoj regional- noj književnosti. To mi se pitanje čini važnijim zbog toga što bismo odgovorom na njega dobili dubinski uvid u književno stvaralaštvo pojedine regije, odnosno zbog toga što bismo zajedničkim sagledavanjem stvaralaštva svih hrvatskih regija ustvari dobili mnogo potpuniji uvid u korpus hrvatske književnosti nego što ga sada ima-