Nova Istra

84 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Mario KOLAR svejedno je li djelo pisano kajkavskim, čakavskim, njemačkim, francuskim ili kojim drugim jezikom – za to hoće li djelo biti dobro ili loše presudna je autorova spisatelj- ska umješnost. Jednako tako, djela ne možemo prosuđivati niti s obzirom na njihovu temu. U tom smislu zavičajna djela nisu niti bolja niti lošija od onih koja govore o nekim drugim temama – o kvaliteti djela presudit će autorova umješnost u obradi i predstavljanju teme, a ne sama tema. Konačno, svejedno je i kojoj regiji autor pripa- da – stajalište da Slavonci pišu bolje od Dalmatinaca (ili koji sličan regionalni omjer) potpuno je promašeno, zato što i među jednima i među drugima ima boljih i lošijih pisaca, a to jesu li bolji ili lošiji ne ovisi o tome kojoj regiji pripadaju, nego o sasvim drugim razlozima (npr. koliko su književno talentirani, koliko truda ulažu u pisanje itd.). Kao što u pojmove regionalizma, zavičajnosti i dijalektalnosti ne treba upletati kategoriju estetske kvalitete, mislim da u njih ne bi trebalo upletati niti pitanje stila. Naime, pogrešno bi bilo smatrati da npr. Međimurci pišu tradicionalnijim, a Istra- ni modernijim stilom, odnosno da zavičajna ili djela na nestandardnim varijetetima mogu biti napisana isključivo pučkim ili kakvim god isključivim stilom – Međimur- ci, kao i Istrani te pripadnici bilo koje druge regije, mogu pisati bilo kakvim stilom, a to ne ovisi o tome iz koje su regije, nego ponovno o sasvim drugim čimbenicima. Drugim riječima, zavičajna i dijalektalna djela mogu biti napisana bilo kakvim sti- lom – o zavičaju se može pisati modernim ili tradicionalnim, ili kakvim god stilom, a jednako se tako i nestandardnim varijetetima može pisati bilo kakvim stilom, kao što se, uostalom, i piše. Kategorije estetske kvalitete i stila nikako, dakle, nisu pove- zane s pojmovima regionalizma, zavičajnosti i dijalektalnosti. Ako se na kraju vratimo razmatranim međusobnim odnosima između regiona- lizma, zavičajnosti i dijalektalnosti, razvidno je da se u pojedinim djelima djelomice ili u potpunosti susreću, no jednako se tako u brojnima djelomice ili u potpunosti i mimoilaze. U tom je smislu, kao što sam spominjao, uputno ne upotrebljavati ih si- nonimno, kako se to često događalo. Također ih niti pojedinačno ne treba prekruto shvaćati. Vidjeli smo, naime, da autori potencijalno mogu pripadati u više regional- nih književnosti, jednako kao što mogu imati i više zavičaja, dakle mogu pisati o više zemljopisnih prostora prema kojima zbog nekih (pa i irealnih) razloga gaje afekti- van odnos. Konačno, autori ne moraju životno biti povezani ni s jednom od regija ili, pak, s previše njih, pa ih ne možemo svrstati ni u jednu od regionalnih književnosti ili istovremeno u više njih. Još je razumljivije da autori mogu pisati na više nestan- dardnih varijeteta ili ni na jednome od njih, kao što mogu pisati o više zavičaja ili uopće ne pisati o zavičaju/zavičajima, pa o zavičajnosti i dijalektalnosti u njihovim djelima neće niti biti govora. No, dok je nekako razumljivo to kako nije nužno da autori afektivno pišu o za- vičaju/zavičajima, odnosno nestandardnim varijetetom/varijetetima, pa nam nije