Nova Istra

83 Mario KOLAR HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS ma njemu. Kad bi se to i dogodilo, kada bi zavičaj autoru predstavljao samo kulisu u kojoj se događa radnja priče ili koja čini vanjsku atmosferu pjesme, tada to djelo ustvari i ne bi trebalo uvrstiti u zavičajnu književnost. Smisao regionalizma U svakom slučaju, ako ovako postavimo stvari, tada bismo pojmove regionalizam, zavičajnost i dijalektalnost dosta jasno mogli razgraničiti. U regionalnu književ- nost uvrstili bismo djela onih autora koji su rođeni/živjeli/radili u određenoj regiji, odnosno one koji su s tom regijom presudno životno povezani, neovisno o tome o čemu i kojim jezikom pišu; u zavičajnu bismo književnost uvrstili djela koja afektiv- no govore o stvarnom, fikcionaliziranom ili izmišljenom zavičaju, neovisno o tome tko ih je napisao i kojim jezikom; u dijalektalnu bismo, pak, književnost uvrstili ona djela koja su pisana nestandardnim varijetetima (tradicionalno zvanima dija- lektima), neovisno o tome tko ih je napisao i o čemu govore. Koji kriterij ima pre- sudnu važnost za pripadanje autora i djela kojem od tih triju pojmova moguće je i tablično prikazati: Autorova zemljopisna determiniranost Tema djela Jezik djela Regionalizam VAŽNO Nevažno Nevažno Zavičajnost Nevažno VAŽNO Nevažno Dijalektalnost Nevažno Nevažno VAŽNO Kao što je vidljivo iz tablice, za svaki je pojam ključan samo jedan kriterij, dok su preostala dva nebitna – ključan kriterij za regionalizam predstavlja autorova zemljo- pisna determiniranost, za zavičajnost ključan je kriterij (zavičaj kao) tema djela, a za dijalektalnost (nestandardni) jezik djela. S obzirom na to da za svaki pojam vrijedi drugi ključan kriterij, jasno je, dakle, da ta tri pojma ne podrazumijevaju jedan dru- goga, odnosno da ih se ne može zamjenjivati. Takav pogled na regionalizam, zavičajnost i dijalektalnost ništavnim ujedno čini i one pristupe koji su tim pojmovima pripisivali vrijednosne kvalifikacije. Često se, naime, smatra(lo) da su djela pisana nestandardnim varijetetima estetski manje vri- jedna od onih pisanih standardnim varijetetom, zato što je potonji tobože kvalitetniji od nestandardnih; drugi su, pak, smatrali da je standardni jezik krut, hladan itd., pa su, prema njima, djela na nestandardnim varijetetima, koji su tobože razigraniji, au- tentičniji, muzikalniji itd., estetski vrjednija. Oba su mišljenja, čini mi se, promašena zato što jezici nisu bolji ili lošiji, odnosno djela nisu bolja ili lošija zbog jezika kojim autor piše, nego kvaliteta djela ovisi o umješnosti autora – bolji će autor bolje isko- ristiti mogućnosti jezika kojim piše, pa će i djelo biti bolje. U tom je smislu sasvim