Nova Istra

82 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Mario KOLAR čan kriterij čini, dakle, prostor, a za pojam dijalektalnosti jezik. Isti odnos vrijedi i za razgraničenje između pojmova dijalektalnost i zavičajnost. U zavičajnu književnost, naime, uvrštavamo onu književnost koja govori o zavičaju, neovisno o tome kojim je varijetetom pisana – varijetetom toga zavičaja ili kojim drugim. Jedan od ključnih kriterija za uvrštavanje u zavičajnu književnost predstavlja, dakle, tema djela, a ne jezik kojim je djelo napisano. Time konačno dolazimo i do mogućeg razgraničenja između pojmova regionaliz- ma i zavičajnosti, koji se čine vrlo sličnima, zato što i u jednome i u drugome važnu ulogu igra prostor – i uz pojam regije i uz pojam zavičaja vežemo neki zemljopisni prostor. No, kao što smo spomenuli, pojam književnoga regionalizma povezujemo sa stvarnim zemljopisnim prostorom s kojim je presudno povezana autorova bio- grafija, dok se kod zavičajnosti radi o prostoru kao temi djela. Kod regionalizma prostor je, dakle, izvanknjiževna, biografsko-zemljopisna kategorija, a kod zavičaj- nosti riječ je o unutarknjiževnoj, fikcijskoj kategoriji. Pritom opisivani zavičaj u djelu može, ali i ne mora imati predložak u stvarnom zemljopisnom prostoru – moguće je, dakle, da autor u svojem djelu kao zavičaj tematizira stvaran zemljopisni prostor, ali i da određen stvaran zemljopisni prostor fikcionalizira (dodajući mu nešto čega u stvarnosti nema ili mu oduzimajući nešto čega u stvarnosti ima), kao konačno i to da autor kao svoj zavičaj opisuje u stvarnosti sasvim nepostojeći, dakle izmišljen, potpuno fikcionalan prostor. O kojem god se od tih triju slučajeva radilo – zavičaj kao stvaran, fikcionaliziran ili potpuno izmišljen prostor – zavičaj je kao tema djela, dakle, fikcijska kategorija, zato što se nalazi u književnom djelu koje je uvijek fikcija. Razliku između regionalizma i zavičajnosti mogli bismo ilustrirati i s obzirom na au- torov afektivan odnos prema prostoru. Da bismo nekoga uvrstili u regionalnu, npr. slavonsku književnost, gotovo je nebitno kakav on odnos gaji prema tom prostoru – voli li Slavoniju ili je mrzi, ili nam to nije poznato. Dovoljno nam je da znamo kako se ondje rodio, živio ili radio, odnosno da je s tom regijom presudno životno pove- zan. No, u zavičajnoj književnosti autor uvijek gaji određen afektivan odnos prema prostoru koji smatra zavičajem. Najčešće je riječ o afirmativnom odnosu, kao što je npr. slučaj u zbirci Z mojih bregov (1914.) Frana Galovića, no nije rijedak slučaj niti to da autor izražava negativne emocije prema svojemu zavičaju ili barem uglavnom ukazuje na neke njegove negativne aspekte, kao što je slučaj u romanima Črna mati zemla (2013.) i Ciganin, ali najljepši (2016.) Kristiana Novaka. No, svejedno, radilo se o pozitivnom ili negativnom odnosu prema zavičaju, odnosno o njegovu (uglav- nom) pozitivnom ili negativnom prikazivanju, bitno je, dakle, da je autorov odnos afektivan, odnosno da je afektivno angažiran u prikazivanju zavičaja. Taj odnos može biti eksplicitno ili tek implicitno izražen, no u svakom mi je slučaju teško zamisliti da netko piše o zavičaju, a da pritom ne uspostavlja i određen afektivan odnos pre-