Nova Istra

81 Mario KOLAR HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS racionalna percepcija – emocionalna percepcija; duša – tijelo; platonizam – aristo- telizam; nematerijalni svijet – materijalni svijet; čovjek – priroda; lirizam, genera- liziranje – narativnost, konkretiziranje; forma – sadržaj; lirika, komedija – epika, tragedija; klasično-romanska – germansko-slavenska; artizam – utilitarizam. No, koliko god da su spomenute i neke druge analize koje regionalizam promatraju kao tipološki pojam argumentirane i točne – nedvojbeno je da Sjevernjaci više pišu o kopnenim, a Južnjaci o maritivnim motivima itd. – toliko ih je moguće i relativizi- rati jer je jednako (ne samo hipotetski) moguće da npr. neki Sjevernjak piše o moru, a neki Južnjak o žitnim poljima. Tako je, primjerice, spominjani Dubravko Ivančan, rođeni Zagorac s podravskim i zagrebačkim prebivalištem, koji, dakle, niti jednim dijelom života nije bio povezan s primorskom Hrvatskom, jednu cijelu zbirku, na- slova More (1974.), posvetio tematiziranju maritimnih motiva. Stoga, uz uvažavanje tipološkoga poimanja regionalizma, koje ima neupitno uporište u dosadašnjoj knji- ževnoj praksi, ipak sam, zbog mogućnosti (i primjera) da književna djela Sjevernjaka imaju obilježja tipična za djela Južnjaka, kao što sam nagovijestio, regionalizam sklon promatrati kao biografsko-zemljopisni, a ne kao tipološki pojam. U tom smislu, da bi neki autor pripadao određenoj regionalnoj književnosti, kao ključan kriterij smatram njegovu presudnu povezanost s tom regijom (a ne ono o čemu i kako piše). Štoviše, taj prostorno-biografski kriterij čini mi se ujedno i glav- nim razlikovnim elementom na temelju kojega pojam regionalizma možemo razliko- vati od pojmova zavičajnosti i dijalektalnosti. Što se tiče razgraničenja prema pojmu dijalektalnosti, ako kao glavni kriterij za regionalnost uzmemo autorovu presudnu povezanost s nekom regijom, tada činjenica da je djelo pisano regionalnim varijete- tom (dijalektom) prestaje biti relevantnom za njegovo uvrštavanje u regionalnu knji- ževnost regije u kojoj je taj varijetet materinski. Primjerice, djelo pisano kajkavšti- nom ne mora automatski pripadati sjeverozapadnoj regionalnoj književnosti zbog toga što autor toga djela može biti Slavonac ili Dalmatinac, pa bi u tom slučaju ono pripadalo slavonskoj, odnosno dalmatinskoj književnosti. U tom smislu kajkavska književnost (dijalektalnost) nije isto što i sjeverozapadnohrvatska (regionalizam), zato što kajkavska djela mogu napisati i autori iz drugih regija, ali ni zbog toga što ne pišu svi autori iz sjeverozapadne Hrvatske kajkavskim varijetetima, što je dodatan razlog zbog čega regionalnost i dijalektalnost ne bi trebalo miješati. Stoga u korpus kajkavske književnosti možemo uvrstiti samo djela pisana kajkavskim varijetetima, neovisno o tome tko ih je napisao, pa bio on i rođeni čakavac iz Splita ili štokavac iz Osijeka koji nikada nije ni kročio u koji kajkavski kraj, dok bi u korpus sjevero- zapadnohrvatske književnosti pripadala ona djela čiji su autori (rođenjem, životom, poslom ili zbog kojeg drugog razloga) presudno povezani s područjem sjeverozapad- ne Hrvatske, neovisno o tome kojim varijetetom pišu. Za pojam regionalizma klju-