Nova Istra

80 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Mario KOLAR Kriteriji razgraničenja S obzirom na predstavljene tipove odnosa između regionalizma, zavičajnosti i dija- lektalnosti, vidljivo je da svaki od tih pojmova podrazumijeva određene, samo nje- mu svojstvene kriterije prema kojima mu autor ili djelo mogu pripadati. Drugim riječima, ta tri pojma ne bi trebalo miješati: regionalizam ne podrazumijeva zavi- čajnost i dijalektalnost, dijalektalnost ne podrazumijeva regionalnost i zavičajnost, odnosno zavičajnost ne podrazumijeva regionalnost i dijalektalnost. Da bi predstav- ljena tipologija međuodnosa između tih triju pojmova do kraja bila jasna, pokušat ću razmotriti koja su to mjerila prema kojima autorima i djelima pripisujemo regi- onalnost, zavičajnost i dijalektalnost. Iz predstavljene tipologije odnosa tih triju pojmova bilo je vidljivo da regional- nost najprije povezujem s autorovim zemljopisnim podrijetlom, odnosno s njegovom presudnom životnom povezanošću s određenom zemljopisnom regijom. Suprotno takvome zemljopisno-biografskom poimanju pojma regionalizma, pojedini ga pro- učavatelji s pravom promatraju (i) kao zemljopisno-tipološki pojam. Tako dijele- ći hrvatsku književnost na sjevernu i južnu regionalnu sastavnicu, Pavao Pavličić u eseju Hrvatska književnost sjevera i juga (2004.) skicira zajednička obilježja proznih djela Južnjaka i Sjevernjaka. Tako u djelima Južnjaka prepoznaje npr. manji interes za opisivanje materijalnoga svijeta, a veći za opisivanje međuljudskih odnosa, dok je u Sjevernjaka, smatra, suprotno. Iz toga proizlazi da su Južnjaci više „platonici“, a Sjevernjaci „aristotelovci“ – Južnjaci vjeruju da se iza materijalnoga svijeta krije nešto drugo i važnije, neki „svijet ideja“, pa mu ne posvećuju mnogo prostora, nego se okre- ću važnijim međuljudskim odnosima, dok Sjevernjaci vjeruju kako sve stvari imaju svoj princip u sebi samima pa ih treba samo promatrati i opisivati. Time se Pavliči- ćeva podjela temeljena na proznoj produkciji donekle poklapa s onom Zvonimira Mrkonjića temeljenoj na pjesničkoj produkciji. Naime, u knjizi Suvremeno hrvatsko pjesništvo (1971.) Mrkonjić iznosi stajalište da hrvatsko pjesništvo koje presudno obilježava „iskustva prostora“ izvire iz „orijentacije u konkretnoj objektivnosti vanj- skog svijeta“ te ga krajolik omeđuje u barem dvama osnovnim slučajevima ‒ „sredo- zemnom (južnom)“ i „kopnenom (sjevernjačkom)“. Pjesništvo nadahnuto iskustvom sredozemnoga prostora, prema Mrkonjiću, određuje sklonost apstrakciji i medita- tivnosti, a ono nadahnuto iskustvom kopnenoga prostora sklonost neposrednoj ću- tilnoj percepciji. Mnogo obuhvatniji pregled najučestalijih obilježja sjevernohrvat- ske i južnohrvatske književnosti u knjizi je Slavonska književnost i novi regionalizam (2004.) dao Vinko Brešić koji načelne razlike između tih dvaju„književnih modela“ predstavlja u sljedećim opozicijama (prvi pojam odnosi se na Jug, a drugi na Sjever): more – zemlja; društvo, apstrakcija i meditacija – priroda, fatalizam i hedonizam;