Nova Istra

67 Božica JELUŠIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS od„očekivanja“ publike i, jednostavno, pronaći svoj kreativni put, pa makar na njemu bili oni Prpićevi Vandrokaši , o kojima autor zaključuje: „Za nas se ne plačeju žene, / za nas ne pitaju deca, / ostali smo čisto sami. / Kak tiha žalost ostala je dalko / Plava gora za nami“. Autori koji su se usudili „odmaknuti“ spasonosnu plavu goru i pustiti da ih prima- mi daleki horizont, doista su i napravili poetičke pomake, te su poeziji regionalnih korijena uspjeli priskrbiti „osebujek“ iliti „osebušek“ (miraz) – kako je to sjajno pri- mijetila Božica Brkan u djelu Pevčev korak – za novu Europu, gdje se kajkavski ipak nije utopio i razvodnio u moru prevalentnih i nadirućih jezika. Pokazalo se ono što oduvijek znamo: da je talent presudan, radoznalost da drži visinu slovostaja, a svijest o važnosti poezije da stvara specifičan moralni stav kod svoga posvećenika – autora. Naime, kako kaže Camille Paglia: „Poezija nije tek puko utvrđivanje rodnog identi- teta ili identiteta skupine: ona razvija maštu i hrani dušu“. A Ivan Golub sentencio- zno bi zaključio:„Z malo reči puno su se razmeli“, definirajući tako moć poezije nad svim drugim komunikacijskim obrascima i uporabama jezika. Stoga možemo sa zadovoljstvom zaključiti da su nam pjesnici poput Ivana Go- luba, Zvonka Kovača, Ivana Kutnjaka, Ernesta Fišera, Božice Pažur, Božice Brkan, Emilije Kovač i MirneWeber na neki način učvrstili vjeru u vitalizam i solidan sta- tus kajkavske poezije, upravo stoga što svojim osobnim prinosima i zanimljivim do- mašajima nadilaze značenjske gabarite regionalizma, no još uvijek u njemu zadrža- vaju čvrsto korijenje emotivne i socio-lingvističke (eko-lingvističke?) pripadnosti. Dakle, ostvaruje se metafora stabla: korijenje u zavičajnoj zemlji, a krošnja visoko u predjelima duha. Osjetljivost na titraje, na poetičke pravce, na multi-kulturalnu atmosferu kakva prevladava u umjetnosti našega doba. Svatko je donio nešto svoje, priložio pigmente, dodao biljne eliksire zavičajnoga prostora, natopio riječi homeo- patskim pripravcima i blagotvornim placebom utjehe, stvorivši tako hrvatsku regio- nalnu fresku, primamljivu očima svijeta. Prevedene na bilo koji jezik, njihove će pjesme dobro zvučati: Golubovo„starožiti- je“ i mudrozbor, pomirenost sa životom, pouzdanje u višnju volju, lakoća otpuštanja i oprosta, vrijednost priprostoga srca; Kovačev vehementni zamah u riječima, zabri- nutost nad „smislom sveta“, vizije rasapa i spasonosna intima; Kutnjakov jezični eg- zibicionizam i značenja na vrhu igle, koja nastavljaju svoj osjetljiv ekvilibrij; Fišerove egzistencijalne zebnje i macbethovske dileme pod panonskim nebesima; stereoskop- ske analize duševnih stanja i previranja u djelu Božice Pažur; moslavački mrvu ope- peljeni romancero Božice Brkan, u kome se stvarnosno, snovito i surrealno prepliću u čvrstu pletenicu; precizni sitnovez Emilije Kovač, prošiven najskupljim koncem belle-letrije, te eliptični rimarij i bogata asocijativnost Mirne Weber, koja kajkav-