Nova Istra

66 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Božica JELUŠIĆ ritam diktira raspoloženja, u rasponu od prpošnoga do elegičnoga, od idiomatskoga do zafrkantskoga, ili kako bi Dolenec-Dravski rekao„od popevača do zabadača i po- špotača“, aludirajući na ironiju ili špotnicu, koja je sastavni dio kajkavskoga svjetona- zora, životnoga usmjerenja, govorne prakse i narodnih običaja, pa se i ne doživljava kao predmet sukoba, već način„vježbanja vijuga“, da što prije i dosjetljivije odgovoriš na peckav dobačaj. Upravo na toj crti razvio je svoju poetiku Pavao (Pajo) Kanižaj, koji je pak u dobroj mjeri bio„sljedbenikom“ Božene Loborec, poznate po njenoj „ko- privničkoj mikrologiji“ i sekantnom sjeckanju lokalnoga, klajnbirgerskog mentaliteta i zagušljive provincijalne sredine. O osobnim prinosima i zanimljivim domašajima za potrebe naše sinteze bilo bi korisno usporediti rast i razvoj kajkavske književ- ne scene s fenomenom naivnoga slikarstva (čije je žarište Hlebinska škola, op. a. ). Neki su procesi gotovo istovjetni: u prvome krugu dominiraju ruralni motivi, go- dišnja doba, portreti seoskih„zgubidana“ ili susjeda, pučka dekorativnost, bukolika, mrtve prirode, florealni aranžmani, radovi u polju i vinogradu i diskretni erotizam. Razvojna crta ide prema mitologiji, fantastici, milenarizmu, proročanstvima o kata- strofama, pa u završnici prema nostalgičnim prizorima „bivšega svijeta“, djetinjstvu, domotužju i „krajolicima duše“. Dakako, razvojem crtačkih i kompozicijskih vještina rastu i pretenzije, zamisli o likovnim karijerama, u okviru kojih se zavičajna paradi- gma nadaje kao„posljednji dio Edena“ otet iz čelična zagrljaja tehnološke civilizacije. Slikari prve garniture zaista su karijere i ostvarili, svrativši pozornost svijeta na malu umjetničku enklavu u panonskom zaleđu, odakle su dolazila obojena čuda i snovi otvorenih očiju. Umjetnost je izgradila staze i prekrižišta, svoje vlastite proto- ke. Magija se dogodila, a potom je krenulo tiho opadanje. Mnogo„nastavljača“, kom- pilatora, vještih obrtnika, među kojima je vidljivo nedostajalo orlova koji bi se uzdigli do vrhunske inspiracije. U poeziji, također, nije se ponovio zvjezdani Galović, nije bilo Pavićeve „žmahnosti“, Kosovih molskih prebora, Domjanićeva filigrana i cizeli- ranja, a kamoli Goranove duboke providnosti i savršene estetike. Među nastavljačima najbolje su prošli oni koji su jezik postavili kao mjeru, a po slici zavičaja premjerili svijet i civilizacijske vrijednosti u kojima se naše doba ostva- ruje. Nekako se valjalo otkinuti od sentimentalizma, od napitničarstva, atmosfere potuljene „dudekovštine“ (nazvane tako po liku iz popularne tv-serije, prema pred- lošku M. Kerstnera, op. a. ), koja lavira između naivnoga i lukavoga, držeći se svoga zapećka i pazeći da čovjeka stvarnost ne prignječi u prevelikoj mjeri. Uglavnom, kao što su opća mjesta ( locus communis ), stereotipi i klišeji uvijek zamke za umjetnost, takva je mjesta trebalo izbjeći, očistiti leksik, otresti se podilaženjima, biti slobodan