Nova Istra

65 Božica JELUŠIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Neizbježno je također spomenuti „mjesta okupljanja“, gdje su se kajkavski pjesnici barem jednom godišnje mogli sastati, razgovarati, predstaviti nove radove iz svojih pričuva i ladica. Čast najznačajnijega regionalnog festivala pripada susretima pod na- zivom Recital suvremenog kajkavskog pjesništva „Dragutin Domjanić“ , koji se nepre- kidno već 37 godina održavaju u pjesnikovu rodnom gradu, Sv. Ivanu Zelini. Ovaj panoramsko-natjecateljski dio recitalnoga pjesništva iznjedrio je barem petnaestak imena, među kojima su Zlatko Crnec, Ivan Kutnjak, Ivica Jembrih, Stanislav Petro- vić, Denis Peričić, Tomislav Ribič, Zdravko Seleš, Emilija Kovač, Ivan Horvat-Hle- binski, Biserka Marečić, Željko Funda, Milan Frčko i Valentina Šinjori, dok su se nezavisno od recitala, u svojim stvaralačkim orbitama (iako sudjelujući povremeno iz razloga solidarnosti) razvili: Ljubica Duić, Ernest Fišer, Ivo Kalinski, Zvonko Ko- vač, Božica Brkan i Božica Pažur, te MirnaWeber i Zlatko Kraljić, koji su u kratkom vremenu nazočnosti razvili visoku i kvalitetnu pjesničku produkciju. Navedenih 20-ak imena selektivan su izbor, pored kojega egzistira dvostruki broj autora po regijama, a koji djeluju na nešto užemu lokalnom području, ili traže afir- maciju na festivalima uglazbljenih pjesama, poput onih u Krapini i Pitomači, gdje je tekstualni dio u sjeni novoskladane glazbe po „narodnom“ duhu i štihu, pa se tek povremeno dogode lijepa iznenađenja, da se dva majstorska rukopisa (tekst i glazba) sretnu u jednome pamtljivom djelu, nadilazeći prosječne festivalske okvire. Naravno, za popularizaciju regionalnih govora i širenje „duha zajedništva“ te su prigode važne gotovo kao i knjige, budući da imaju velik broj poklonika i prijatelja. Pjesnik Zvo- nimir Golob često je govorio kako ne treba „bježati“ od uglazbljivanja, jer poezija se širi svojim vlastitim kanalima i pravcima, čak i u nesklonim vremenima, kad ljudima knjige i čitanje nisu na pameti među primarnim vrijednostima. Imam veoma zanimljivo osobno iskustvo, vezano uz američku (Fulbrightovu) sti- pendiju, tijekom koje sam na nekoliko sveučilišta (University of Washington, UCLA i Berkeley) imala nastupna seminarska predavanja i „pjesnička čitanja“ s probirom iz vlastita opusa. Čitala sam na engleski prevedene štokavske pjesme, dok sam kaj- kavske govorila „u originalu“, uz vrlo kratko uvodno objašnjenje. Redovito se doga- đalo to da su slušatelji razumjeli duh pjesme, atmosferu i poruku, što smo pripisali afektivnom naboju, energiji i unesenosti, koje materinski jezik vjerojatno nosi u sebi. Jedan od zanimljivijih komentara bio je (iz publike) taj da im se kajkavski čini „kao neki indijanski dijalekt“ te da bi ga bilo vrlo lako „otpjevati“ (što mi je otkrilo jedan od današnjih fokusa, naime, melodioznost kajkavske fraze). Možda taj podatak objašnjava i činjenicu zbog čega je većina kajkavskih pjesama pisana vezanim stihom, u rimovanim strofama, točnoj metrici i skladnim obrascima, koji su kao takvi lako pamtljivi, privlačni uhu, pa podržavaju klasičnu predodžbu o poeziji kao umijeću skladotvorja , gdje nema „rasijane građe“ ni „razbarušenosti“, već