Nova Istra

62 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Božica JELUŠIĆ suživljavanja još manje. Zahtjev da predložak i refleksija o njemu budu „od istoga materijala“ doima se kao natezanje mačka za rep, uzaludna rabota. Paradoksalno, takvo stanje potiče zamah regionalizma, ako dogovorno pod tim pojmom razumijevamo poeziju koja se stvara u zavičajnim enklavama, u katastral- nim i municipalnim granicama neke regije, gdje ljude povezuju jezik , povijest i lokal- ne vrijednosti , koje će u umjetničkim preobrazbama doživjeti svoje uzvišenje. Regio- nalisti imaju sigurnu publiku, svoje priredbe, festivale, publikacije, projekte koje po- mažu lokalne uprave i županijski uredi, dok se veza s turizmom osobito nadaje kao zanimljiva fibula: knjige idu uz zdrave proizvode, turističke vodiče, vino, med, etno predmete, uz bratimljenje gradova i povijesne obljetnice, čime se stvara „regionalna mreža“ s natjecateljskim naglascima, povoljna za izdavaštvo i nacionalnu kulturu. Razumije se, to ipak ne razbija predrasude, koje pak „visoka kultura“ gaji spram regionalizma. Ideja nevažnosti veže se uz sliku seoskoga tornja, čija zvonjava do- pire tek do zadnje kuće u selu, pa su „kampanilisti“ opslužitelji oskudne trpeze, na kojoj prevladavaju prežgana juha, žganci i krumpir na sto načina, nimalo slični „de- licijama“ moderne poezije, koja poznaje jezike, barata citatima, referencama i poe- tičkim obrascima, te ih vadi prema potrebi, da se zadive i zabljesnu tobožnji slado- kusci. Držim da je to posve otrcana percepcija. Naime, još jedino zavičajni pjesnici dižu emocije, bilježe kronike kolektiva, sudjeluju u transformaciji ruralnih vrijed- nosti u stanovit „suburbani“ kôd, te daju ljudima osjećaj da ono što je do jučer bilo „selsko“, marginalno i lokalno nosi visok naboj autentičnosti i jezične svježine (od čega poezija i preživljava u oskudnim vremenima). Regionalisti, dakle, nikako nisu„outsideri“, postrančani autori limitiranih sposob- nosti. Njihova pozicija određena je osobnim izborom: često imaju solidna znanja o književnosti, načitani su, multilingvalni, imaju dara za istraživanje, ne žale truda oko izgradnje, brušenja i proširivanja svoga vlastitog pjesničkoga jezika, koji se uglav- nom kreće u dva pravca: ili je oslonjen na lokalnu, zavičajnu varijantu s proširenjima vlastitih novokovanica, ili pak rabe svojevrsnu „ svekajkavsku sintezu “ ( J. Skok), ne priznavajući lokalne ni regionalne granice. Riječi postaju stilemi, dobivaju stilistič- ka obilježja i vrijednosti, pa je svejedno dolaze li s podravske, zagorske, prigorske, gorskokotarske, međimurske, prekmurske ili bilo koje druge strane, ako su pjesnički upotrebljive. Štoviše, invenciji su širom otvorena vrata, pa mnogi moderni regiona- listi, zavičajni pjesnici, dijalektalci ili „rudokopači“ pridodaju ono što su izmudrili i iznjedrili na postojećim korijenima regionalnih idioma. Ponekad je teško vjerovati da će te riječi ući u širu uporabu, no u stihovnim kombinacijama i prevratima od- lično funkcioniraju. Ono što nas osokoljuje da regionalizmu u književnosti (pri čemu svakako mi- slimo i na čakavski idiom, iako smo se usredotočili na vlastito kajkavsko područje)