Nova Istra

59 Jakša FIAMENGO HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS upjevavanja, voditelja i obrada, onakva kakva je jednoć krenula u pjevački pohod i učinila da je svi vole, pjevaju i slušaju, ne samo unutar čakavskoga idioma na kojem se najčešće izražava, već i izvan povijesnih gabarita prostora čije ime nosi, a i izvan hrvatskih granica, osobito među našijencima svuda po svijetu. Ona je poput arhetip- skog znaka i za nju se može reći da je neka vrst religije, posebna duhovnost, počast svetinji doma i sudbinama njegovih žitelja, stoljetnoj borbi za održanje, ali i pjesma o svakodnevnom, o smijehu i suzama, o muci i slavlju... No, ono što bitno karakteri- zira klapu jest to da ona nije samo način pjevanja, nego i način života, ona je stanje, živi mehanizam glazbe, prenositelj i tumač iskonskih otkucaja življenja, pjevanje a cappella je narator tradicijskih usudnosti i u istome bogatom prepoznatljivom ozrač- ju sveobuhvatna kajdanka života, naših naravi, mentaliteta i podneblja. Ona računa na vrijeme bivše, vrijeme sadašnje i vrijeme buduće – ono što ju je iznjedrilo dolazi joj ususret, ona je naša usudna polifonija života, dokaz njegove istrajnosti, iskaz ljud- skoga glasa, najljepšega i najsavršenijega glazbala; svi koji je trenutno pjevaju legitim­ ni su predstavnici svih koji su to činili ili će bar činiti. Klapa je krug u kojem su pjevači publika pri čemu je poželjan tek kakav volat iznad glave i poluosvijetljen prozor s koltrinom koja se jedva primjetno pomakla. Ukratko, što bi stručnjaci, a među inima i vrsni naš etnomuzikolog Nikola Buble, s akribijom rekli: klapske pjesme su u prvome redu homofoni napjevi, u njima je asi- milirano sve ono što je refleks postojanja dotične skupine, grupe, klape pjevača u određenoj društveno-kulturnoj sredini. Na tom tragu klapa je zapravo sveti savez pjesme, naročita složnost tenorā, baritonā i basova u muškim, te sopranā i altova u ženskim vokalnim skupinama. Svaki je glas nezamjenjiv u slojevitu građenju sustava, jedinstvene zvučne slike u fuziji, čiji se akord doimlje kao jedan glas u posvećenom klapskom višeglasju. Ona zna svoje mjesto i načine, kome pripada i koji su joj korije- ni. Biti klapski pjevač znači biti u izravnom dodiru s baštinom, ali i s aktualnim vre- menom – u istoj mjeri, kao ekvivalent jednoga i drugoga – u kojem je treba sačuvati, produžiti, senzibilizirati, tako da je se ne iznevjeri, ali ju primjereno prilagođujući trenutku u kojemu jesmo. I, k tome, kad je se pokazuje turistima, da se ne pretjera i ne iznevjeri, da ne uđe u sustav opće potrošnosti. Upravo ta njezina rastrošnost, svojevrsna bučna i prebučna stadionizacija i slično, čini joj golemu štetu, udaljuje od iskuna, oduzima joj identitet, posve pogrešnim pristupom prepravljuje falšim nota- ma, pogoduje neukusu pa je i proslava UNESCO-va njezina primanja u zaštićene svjetske vrijednosti dijelom prošla u tom znaku, kao da joj se hoće izmijeniti krvna slika, a treba obratno, treba je nužno obraniti od nje same, od onoga u što bi i sama ili iz čega bi mogla nekontrolirano skliznuti. U klapsku obitelj svoje značajne priloge ugradile su mnoge klape, skladatelji, pri- ređivači... Svi su oni s klapašima unčinili to da pisma preraste u svojevrsni pokret