Nova Istra

58 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Jakša FIAMENGO Njezino a cappella troglasje ili četveroglasje, u durskoj tonici u kojoj se osjeća i grego- rijanski koral i pučko tradicionalno pjevanje, ali i mediteransko i zapadnoeuropsko melodijsko nasljeđe, i suvremeni domaći akcenti, a u kojem sudjeluje komorni vo- kalni korpus od pet do devet pjevača, nije drugo nego čuvar duhovnosti roda i iden- titeta, glasnogovornik minulih stoljeća, i onih koji će nadoći, sve ono što su vjetrovi i mijene vremena učinili na ovom prostoru. U klapi sasvim sigurno, kao najstariji pje- vač, pjeva i vrijeme, dakle svi oni koji su pjevali i koji će to tek činiti, a koje u zagrljaju terce vidimo na sceni, legitimni su predstavnici te velike i na različite načine raspje- vane – grlene i potihe, glasne i pobožne, neobuzdane i suspregnute, javne i intimne, komorne i ljubavne i serenadne, zborske i buntovne... – vokalne obitelji. Na sceni su, dakle, svi oni koji pjevaju, ali i svi oni koji su pjevali i koji će tek pjevati, a među njima najglasniji i najveći pjevač jest – vrijeme, koje je bilo potrebno da se pjesma ispjeva, izbrusi, zapiše, zapamti, nauči, pjeva, prenese... Nije to jednostavno, kako se možda čini. Ona najčešće potječe od anonimnih pjevača, anonimnih pjesnika, koji su se valjda ili zaboravili potpisati ili nije bio običaj da se potpisuju. Ali, dakako, za neke znamo koji su, autorstvo, osobito one koji su se u najnovije vrijeme time bavili. Doduše, neki će u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju , u pjesnikovoj oznaci „jedan pjeva, a drugi niže drži“ („ jedan niže daržeć, drugi više pojuć... “), prepo- znati klapsku tercu; Arsen Dedić pak u „klapskoj ispovijesti“ nalazi tloris našeg za- vičaja, topografiju djetinjstva, izvor nade... Kako bi bilo, kad ne bi bilo tako? Mno- gi su se pjesnici, dakle, okušali... Recimo, Drago Ivanišević, nije se iskušao, nego su njega zapravo uzimali kao polazište da bi napravili skladbu, tako su nastale mnoge lijepe pjesme, od Sudamje do mnogih drugih, a njegovo ime nosi nagrada za tekst na omiškom Festivalu dalmatinskih klapa, koji je ove godine (2016., op. ur. ) proslavio 50. obljetnicu svoga postojanja. Kako bilo, klapa je krug i njoj gotovo da i ne treba publika, tek možda poneki osvijetljen prozor iznad nje, gdje će se neka sjena eventualno pomaknuti i tako jedva primjetno odati i staviti do znanja da je naćulila uši, budući da je ta pjesma umilna podokničarska, ali možda i neka druga, ljuvena ili manje ljuvena, zacijelo njoj upuće- na i posvećena. U posljednjih pola stoljeća središte toga kruga je u Omišu, gdje se on iz festivalskih razloga, pod reflektorima i pred mikrofonima i televizijskim kamera- ma transformira u polukrug, a sve drugo ostaje isto. Omiška pjaca od prvog festiva- la, 1967. godine, mjera je tog pjeva i tko na njoj osvoji odličja stručnjaka ili publike – a što je publika nego najveći stručnjak?! – upisao se u vječnost pjesme. No, pjeva se i drugdje, na dislociranim scenama Omiškog festivala ta se pjesma pojavljuje i u nekim drugim ili sličnim oblicima, ali se također pjeva. Ruku na srce, pravoj dalma- tinskoj klapi ne treba fešta ni festival da se oglasi, njezino izvorno stanište je svuda gdje se osjeti potreba za pjesmom, jer ona je već sama po sebi fešta, spontana i bez