Nova Istra

57 Jakša FIAMENGO HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS ona je naš tumač i zagovornik, ukratko: bila grlena ili pjevana, a cappella bez pomoć- nih glazbala..., ona je naš trajni razgovor, stvarni i metaforički glas preko vremena. Bila je to i ostala čak i onda kad se s muške tradicije prenijela i na ženske ili pak mje- šovite pjevačke skupine. Ona je, ukratko, tonalitet duše, intonancija podneblja... Tu njezinu visoku vrijednost prepoznao je i UNESCO, pa ju je 5. prosinca 2012. uvr- stio u Svjetski popis nematerijalne kulturne baštine. „Ej, čovječe, vrati se sebi dok još imaš kome!“ kao da još uvijek iznova čujemo na- šeg Maestra koji je u zavičaju cijele Dalmacije, pronalazeći stare zvuke i skladajući nove, kroz leksik u skladbama rekonstruirao život, upućujući klape i vodeći ih ne- mirnim morem terce, učio kantadure da klapsko pjevanje nije samo naš snažan baš­ tinski signal iz dubina vremena, osebujnog toposa kakav je naš dalmatinski, već je i glazbeni endem podneblja s pogledom na more i s morem kao važnom činjenicom, subjektom života koji je tako bogat i slojevit da ga je nužno stalno opjevavati i tako stavljati u funkciju života. Iz tih razloga dalmatinska klapska pjesma, pisma, nije samo pučko pjevanje već i način života, sublimat naraštajā otočkih kantadura i cr- kvenih pjevača, s primjesama šireg mediteranskog duha spletenog u glazbeni, najče- šće a cappella , dakle isključivo vokalima bez pratnje instrumenata, izričaj čija je terca proslavila Dalmaciju, i onu urbanu i onu ruralnu, onu otočku i onu priobalnu, ali i onu zagorsku u kojoj se, rečeno je, također štuje, osjeća i sluti more kao svojevrsna stvarna i upamćena, ali nadasve elementarna, eminentna mitska prisutnost, ukratko – naša zavičajna korjenika! U toj pjesmi se baš i ne mora spomenuti more a da ga ipak čuješ i osjetiš, ne mora biti na čakavici a da te baš ona ne preplavi svojom gustoćom, ne mora govoriti o lju- dima a da ih ipak ne čuješ u širokoj lepezi sudbina, pojedinačnih i skupnih, ne mora zaploviti i zatrubiti a da je ne osjetiš kao brod, povijesnu navu u koju je ukrcana cije- la jedna povijest, ne mora te osupnuti zelenilom a da ne oćutiš klijanje njezinog sje- mena i prispjeće njezinih plodova, da ti uprizori onu biblijsku ribu i onu udicu, vršu, mrežu, parangal, onu cvrkutavu pticu pjevačicu. Ona ne mora zazvoniti smijehom a da je ne čuješ u veselju, niti zaplakati a da ne čuješ njezin plač, i ne mora boljeti a da ne čuješ njezin urlik. Ona je visoki zvonik, ne samo amblematski posrednik između ljudi i Boga, zemlje i neba, liturgije i pučkog uličnog pravorijeka iz moćnih glasnica iskustvenih naratora, već i vješt objavitelj, glas koji prepoznajemo na svakome mje- stu, ma gdje god se toga časa zatekli. Tako je već naraštajima, a tako je i danas kad se pjeva u krugu ili polukrugu, pod kakvim voltom ili balkonom, uz kantun pjace ili na rivi, u konobi, ili drugdje, u crkvi, na grobištima, u slavlju i u tuzi, što znači svu- da i u svakoj prilici. Dalmatinska pjesma, nastala negdje sredinom 19. stoljeća, zapravo je trajni savez kojim bivši i sadašnji klapaši, a valjda će to činiti i oni budući, sklapaju s precima.