Nova Istra

56 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Jakša FIAMENGO polazi iz najbližeg, pa zvali to regionalizmom ili jezikom zavičaja i djetinjstva. Dje- tinjstvo i jest vremenska protega zavičaja, a zavičaj jest prostorna protega djetinj- stva, i nije riječ ni o kakvom pasatizmu niti o imitaciji nečega što pripada isključivo prošlosti, već o kontinuitetu, neprekidnom lancu življenja, glazbenom svjedočenju života i čovjeka, potvrđujući da je čovjek čovjeku najveća istina i najveća tajna. Da- kako, znalo se poslije reći i ono – homo homini lupus , što je tijekom povijesti, naža- lost, potvrđeno više puta. Mnogi, zadivljeni veličanstvenošću ostvarenog ljudskog bića, drže da je čovjek zapravo najveće čudo na svijetu, pa tako zapisuje i veliki naš pjesnik Jure Kaštelan, Poljičanin, rođen u Zakučcu, zavičaju našega sveca Leopolda Mandića, seocu koje samo raspjevana i šumna Cetina odjeljuje od Omiša, svojevrsne metropole klapsko- ga pjevanja. A što je čovjek bez riječi, koja nije samo sredstvo komuniciranja, već i subjekt svake osobnosti, osobito ako je pjevana? Jerbo, prisjetimo se, zar nije po krš­ ćanskom nauku razgovor s Bogom kroz glazbu najugodniji, što je valjda naš predak znao? Zar nije pjesma nešto najplemenitije, ono što kantaduri osluškuju da bi pro- slijedili dalje? Zapravo, zar nije svaka priča o klapama zapravo priča o vremenu, zar nije ono u klapi poput prvoga tenora ili prvoga soprana koji vodi pjesmu? Kako bilo, ta nas pjesma i danas prati kroz cijeli život, od onih prvih osjećaja sebe i svijeta oko nas, od prvih zvukova koji su do nas, dok smo još bili u kolijevci, dopirali iz kala i kaleta, tako da smo je ćutili po onoj iz jazika ditinjstva u ditinjstvo jazika , kako glasi amblematski stih prerano preminulog pjesnika Tonča Petrasova Marovića. Nema toga što i danas ne pokriva ta naša dobra drevna pisma i svi njezini današ- nji refleksi i nastavci, osobito oni koji poštuju autentičnost. Sve je ona već ispitala svojim kajdama, ona je u pravom smislu riječi čuvar naše kolektivne memorije, sa svim pojedinačnim sudbinama, običajima i događajima. U njoj su sačuvani svi odjeci života, svih naših koraka, govorā, rođenjā i smrtī, ljubavi i protivljenja, svakodnevlja i puntarstva, svečanosti, ali i tiših akorda, radosti i tuga, sreće i boli, slojevite zvonko- sti i podokničarske intime, ljubavnih uzdaha i gnjevnih izjava. Ona je glazbeni obra- zac stvarnoga života, glas sa praga kuće i dvora, kalete i rive, pjace i konobe, skaline i sulara, onaj dio što dopire ispod volta i pod ponistrama, po kantunima i sa šetnica u primorskom i otočnom ozračju, pa i onom zagorskom. Zar nije njezin zvuk sve- prisutan, zar ne dopire odasvuda, ali uvijek negdje u blizini mora, čak i kad ga se ne vidi, ali ga se osjeća kao živo biće, koje se čuje i u Zagori, uvijek u čakavskom idiomu, čak i kad ga se ne pjeva, kad se pjeva u nekom drugom govoru, ona je naprosto uvi- jek tu, raspjevana i modulirana, složno u fuziji, jedinstvena u terci koja odjekuje po- put moćnoga govora, ona je pučki narator, kajdanka naših života, jer kao što znamo govor kojim se služimo u Dalmaciji nije u svim sredinama isti, nije jedinstven; ona je otvorena knjiga za sve što imamo, što želimo ili bismo htjeli imati. U svakoj prilici