Nova Istra

55 Jakša FIAMENGO HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS što što je priznato u svijetu i svuda prihvaćeno, što ljudi vole, ali što se istovremeno pokušava izvitoperiti, što katkad prelazi u vulgarnost, u banalno i konzumersko... „Ej, čovječe, vrati se sebi dok još imaš kome!“, tako je znao reći, tko drugi nego Lju- bo Stipišić Delmata, skladatelj, etnomuzikolog, osnivač i voditelj mnogih klapskih sastava, čovjek i maestro koji je znao šaptom, zatvorenih očiju, zagledan u dubinu sebe kao i u dubinu vremena, profetski impostirati svoje kazivanje o klapskoj pjesmi kao o nečemu što nije samo pitanje Dalmacije kao izvornoga toposa, već ima i pla- netarne dimenzije, dosege koji su taj prostor, osobito onaj duhovni, znali produžiti izvan njezinih fizičkih i povijesnih granica budući da se pjeva posvud, i preko Atlan- tika, i preko Pacifika, gdje god detektira našijence –„Dalmoše“. Kao digresija na pamet mi pada to kako bi o našem Delmati, koji je bio istinski putnik u iskone, ne samo kroz prostor već i kroz vrijeme, trebalo više govoriti nego što se to čini; toliko je toga zapisao iz pučke tradicije, toliko toga približio i pjevači- ma i publici, toliko toga harmonizirao i obradio, saslušao od pučkih kazivača i zapi- sao... Ukratko, riječ je o vrsnome znalcu ne samo klapskog pjevanja već i staroga nam govora, baveći se arheologijom domaće riječi i rekonstrukcijom leksika, nažalost je i Delmata prerano preminuli profet jasna pogleda u budućnost. Klapska pjesma po sebi, u najboljim svojim izdanjima, jest put u iskone, u samu srž vremena, u autentiku pučkoga vremena, njegove signale, sve ono što nam u na- sljeđe ostaviše naši stari, a današnje klape iskušavaju tu ljepotu i trajnost, uspoređu- jući ih s recentnim duhom vremena, koje nažalost nema baš dovoljno sluha za te i druge baštinske proplamsaje koji su nas održali na uzmorskom zavičajnom tlu, na materinskom jeziku i u domaćem mentalitetu. Zovimo to kako hoćemo, nazovimo to usmenim kazivanjem u regionalnom opsegu, ali ne zaboravimo to da se on uvi- jek mjeri ili bi se, ma koliko bio spontan, trebao mjeriti univerzalnim kriterijima. Ta pjesma nije oduvijek, ali se ljudi nje u svakoj tradiciji i prilici sjećaju i prihvaćaju je. Klapska pjesma zapravo nije povratak regionalizmu, ona uvijek traje, nema se kamo vratiti, ona je tu bila, ona je tu ostala i može se samo širiti okolo; svojevrsna je glasnogovornica svojih ljudi, očituje narav regionalizma, ali nastoji imati univerzal- ne dosege, biti lokalni primjer onoga što je svojstveno drugim sredinama, na drugi način. Budući da je riječ o svojevrsnom glazbenom naratoru pučke provenijencije, produktu određenog toposa, hodu kroz vrijeme, o riječima s izvora, glasu matere..., kreće iz vlastita dvorišta, gradi svoj svijet od najfinijih zavičajnih prediva, iz događaja, doživljaja, neposrednih iskustava, bilo da su kolektivna ili pojedinačna, ima boju pr- vog ozračja, prvih slika, prvih riječi, prvoga govora i zaključaka, dakako. Ona nužno smrt. Dapače, čini se kako je riječ o posljednjemu za života napisanu opširnijem tekstu Jakše Fiamenga. ( Op. ur. )