Nova Istra

54 Jakša FIAMENGO (1946. – 2018.) TONALITET DUŠE, INTONACIJA PODNEBLJA „ U toj pjesmi se baš i ne mora spomenuti more a da ga ipak čuješ i osjetiš, ne mora biti na čakavici a da te baš ona ne preplavi svojom gustoćom, ne mora govoriti o ljudima a da ih ipak ne čuješ u širokoj lepezi sudbina, pojedinačnih i skupnih, ne mora zaploviti i zatrubiti a da je ne osjetiš kao brod, povijesnu navu u koju je ukrcana cijela jedna povijest, ne mora te osupnuti zelenilom a da ne oćutiš klijanje njezinog sjemena i prispjeće njezinih plodova, da ti uprizori onu biblijsku ribu i onu udicu, vršu, mrežu, parangal, onu cvrku- tavu pticu pjevačicu. Ona ne mora zazvoniti smijehom a da je ne čuješ u veselju, niti zaplakati a da ne čuješ njezin plač, i ne mora boljeti a da ne čuješ njezin urlik. Ona je visoki zvonik, ne samo amblematski posrednik između ljudi i Boga, zemlje i neba, liturgije i pučkog uličnog pravorijeka iz moćnih glasnica iskustvenih naratora, već i vješt objavitelj, glas koji prepoznajemo na svakome mjestu, ma gdje god se toga časa zatekli... U klapi sasvim sigurno, kao najstariji pjevač, pjeva i vrijeme, dakle svi oni koji su pjevali i koji će to tek činiti... “ Moja priča nije vezana samo za književnost, iako jest vezana za literaturu, jer po- ezija – i narodna i umjetnička, novija – jest dijelom toga čime sam se pozabavio, a to je klapsko pjevanje u Dalmaciji. * 1Ono je endem dalmatinskoga podneblja, ne- * Kako je kolega i prijatelj, pok. akademik Jakša Fiamengo nakon nastupa na 14. Pulskim danima eseja, prema vlastitim riječima, ovaj ogled bio „negdje zametnuo“, neko smo ga vrijeme obojica držali zapravo izgubljenim. No, srećom, Fiamengov je čitav nastup snimljen kamerom pa je tekst „skinut“ s videozapisa Mladena Milotića i sada ga objavljujemo u cijelosti. Napis nije autoriziran jer je autora – nakon što je, primivši ga e-mailom , usmeno i s radošću što je prilog ipak „pronađen“ potvrdio izvornost eseja u cjelini – u naumu autorizacije pretekla prerana Jakša FIAMENGO