Nova Istra

50 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Valnea DELBIANCO svoga rođenja, u Veneciji, Padovi, Firenzi ili Rimu, Ziliotto naglašava da je u Trstu i Istri „krajolik tipično talijanski i kultura sva talijanska“ („il paesaggio è prettamente italiano e la cultura tutta italiana“).3 Tako je, smatra autor, od 12. stoljeća nadalje, od prvih crkvenih škola do kasnijih svjetovnih. Talijanske su i opjevane legende i duhov- ne i svjetovne pučke pjesme, a kult talijanske poezije u 14. i 15 stoljeću ide ukorak s talijanskom maticom. Nema ni „sjene stranih utjecaja“, navodi Ziliotto, zaključujući da je središte istarske (talijanske) kulture u humanizmu i renesansi Kopar (sve do pada Mletačke Republike), a uz njega se još mogu izdvojiti Trst i Piran. Drugi se di- jelovi Istre, koja je u vrijeme nastanka Ziliottove knjige obuhvaćala i Kvarnerske oto- ke te dijelove Liburnije, u knjizi ne spominju. Slično je i u izdanjima na koja se autor, među ostalim izvorima, oslanja: zapisima Giacoma Filippa Tomasinija, padovansko- ga znanstvenika i dugogodišnjega biskupa Novigradske dijeceze iz 17. stoljeća, te u djelu Životopis znamenitih ljudi Istre ( Biografia degli uomini distinti dell’Istria ) 4 bar- banskoga kanonika i povjesničara Petra Stankovića (Pietro Stancovich). Valja napo- menuti da Ziliotto u svoj pregled, koji započinje antikom i završava humanizmom, odnosno književnim nasljeđem na latinskom jeziku 16. stoljeća, nije uvrstio, kako ih naziva, dvojicu „snažnih umova” („menti poderose“), Crešanina Franu Petrića i La- binjanina Matiju Vlačića, već najavljuje da će o njima pisati u drugome svesku koji, kao što smo napomenuli, nije dovršio. I dok su razlozi neuvrštavanja mogli biti u obimu njihova opusa i materijala koji je autor trebao pripremiti, vjerujemo da bi se Petrić i Vlačić, prije svega zbog svojega hrvatskoga podrijetla, ali i kao nositelji novih filozofskih i vjerskih ideja i osobnosti od iznimne europske važnosti, teško uklopili u Ziliottovu talijansku sliku Istre. Slično Ziliotto postupa i s pulskom pjesnikinjom Ilirkom Philippom Lazeom (1546. – 1576.), čije će ime usput spomenuti u kratkoj bilješci tek zato da bi iskazao sumnju u njezino pulsko podrijetlo, smatrajući da ona ne treba biti uvrštena u nevelik popis učenih istarskih žena 16. stoljeća, koji se našao u njegovoj knjizi. Uz primjedbu da povjesničar Petar Stanković Lazeu„želi“ progla- siti Istrankom, Ziliotto smatra da pridjevak „Polana“, koji se navodi uz njezino ime, ne mora biti oznaka grada, no„Illyrica“ ostavlja prostora na zaključak da pjesnikinja dolazi iz Dalmacije, a ne Istre. Da bi potkrijepio svoje stajalište, Ziliotto se poziva na „Vander-Lindena“ ( sic !), 5 koji u jednom tekstu 6 spominje „nekog“ Amandusa Polanu- sa „koji je iz Polansdorffa!“. Ziliottu je očito nepoznato da je riječ o istočnonjemačko- 3 Ziliotto, 1913., str. 187-188. 4 Pietro Stancovich, Biografia degli uomini distinti dell’Istria , Tomo secondo, presso Gio. Marenigh tipografo, Trieste, 1829. (Pretisak: Tipografia moderna, Trst, 1973.) 5 Johannes Antonides van der Linden (1609. – 1664.), nizozemski liječnik. 6 Ziliotto navodi da je riječ o djelu De scriptis medicis , Amsterdam, 1662., str. 22.