Nova Istra

44 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Mirko ĆURIĆ telja jezika hrvatskoga: u naših grudih naviek će odjekivati one rieči, kojimi je odlični pesnik pozdravio sa zemlje duh njegov: ‘Slava tebi, Vjekoslave Babukiću, diko Pože- ge, ti neumorna pčelice i mravče za naš jezik, za našu plemenitost i narodne udrudž- be, tebi prvi zakonaru i prvi učitelju našega jezika – slava!’“ Strossmayerovo doba Ova dva odulja eseja, pregledna članka o slavonskoj književnosti, posve su na tragu Strossmayerovih nacionalnih i književnih ideja. Pavić se zaustavio na 1835. godini kao prijelomnoj, ali odlike prijelomnosti ima i 1850. godina, kada Strossmayer po- staje prvim narodnim biskupom. Ilirski su dani prošli, društvo je u apatiji i strahu, a Đakovo je tih godina rijetka oaza hrvatskog književnoga rada. U Đakovu su se, okupljeni oko Strossmayera, tih godina našli skupa Slavonci Ignjat Alojzije Brlić, Mato Topalović, Juraj Tordinac, Srijemac Ilija Okrugić, pohrvaćeni Slovak Janko Tombor, Dalmatinac Luka Botić, bosanski i hercegovački franjevci Martin Nedić, Marijan Šunjić, Grgo Martić, Ivan Franjo Jukić... Kreće pedesetih godina 19. stoljeća Strossmayerova opsežna mecenatska potpora, ne samo književnicima već i ukupnoj hrvatskoj književnosti. Strossmayer podupire preporodna nastojanja doslovce u svim hrvatskim krajevima, od Istre gdje pomaže Jurja Dobrilu, svoga kolegu iz studentskih dana, preko Dalmacije i Mihovila Pavli- novića, do Dubrovnika i obitelji Vojnović, njegovih velikih prijatelja i čestih gostiju u đakovačkom biskupskome dvoru. Njegovo se (književno) mecenatstvo ne ograničava samo na područje Hrvatske ili Bosne i Hercegovine: proteže se od Rusije, preko Poljske i Slovačke, Bugarske i Makedonije do Slovenije... Od Solovjova do braće Miladinov. Pokazalo se da njegova sveslavenska djelatnost nije dala velikoga ploda: ništa od crkvenoga jedinstva, ništa od slavenskoga 20., a kamoli 21. stoljeća, ali je svakako dala puno na području današnje Republike Hrvatske. Ono krhko jezično i književno jedinstvo začeto tridesetih godina 19. stoljeća Strossmayer je učvrstio i razvio. Ako su sve nacije, kako kaže Benedikt Anderson,„zamišljene zajednice“, jasno je da Stros­ smayer nije bio prvi koji je zamišljao tu zajednicu, ali ju je zasigurno – domislio! Kada se biskup povlači iz javnoga života, 1900., Hrvatska ima svoju Akademi- ju, svoje Sveučilište, Galeriju starih majstora, grandioznu đakovačku katedralu koja je njegov duhovni, nacionalni i umjetnički program: Hrvatska ima svoje umjetnike, zavode, čitaonice, udruge, ustanove: ima hrvatsku kulturu, kakva god ona bila i što god o njoj mislili. Njegovi literarni ljubimci i štićenici, Šenoa i Marija Jurić Zagorka, nisu samo najpopularniji pisci svoga doba, već su oblikovali nacionalnu svijest svojih čitatelja po modelu koji je zacrtao Strossmayer.