Nova Istra

43 Mirko ĆURIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS U tekstu Matije Pavića mnogo je imena koja su danas manje poznata ili ih se uopće ne svrstava među književnike u užemu smislu; ipak, Antun Kanižlić, Antun Jajić, Vid Došen, Matija Petar Katančić ili Matija Antun Relković i danas su rele- vantna imena. Posebice ovaj posljednji, koji jedini među spomenutima nije svećenik. Naziva ga Pavić „klasikom seljaka“, a ističe sedam izdanja njegova Satira , kao prvog velikoga slavonskog bestselera. Uzdiže Relkovića čak iznad predstavnika dubrovač- ke književnosti: „Nećemo se žacati da ga visoko dignemo nad mnogu osobnu senti- mentalnost Dubrovčana“, misli Pavić, smatrajući da je „svako djelo vrjednije što služi općoj svrsi i koristi“. Ono što je, prema Paviću, imanentno svim slavonskim piscima jest – težnja za jedinstvom s hrvatskom maticom i drugim hrvatskim krajevima, koja se ponajviše ogleda u pitanjima jezika i pravopisa. „U njihovoj duši živjelo je osjećanje i, kako veli Jagić, slutnja književnog jedinstva, barem potrebnog“, tvrdi Pavić.„Pitanja pravopisnog normiranja zaokupljaju slavon- ske autore tijekom cijelog 18. i početka 19. st. (...), (...) osjećaju pisci Slavonije po- trebu jedinstva pismenoga“, te tvrdi kako „riedko koji pisac da ne bi osvjedočen bio potežkoćah pravopisa i jezika općenoga.“ Gotovo svaki slavonski pisac do narodnog preporoda piše po različitim pravilima, a Pavić ističe kako u predgovorima knjiga „skoro svaki razlaže kojeg se pisanja u knjizi drži“, što zorno svjedoči o poteškoćama s kojima se pisci i čitatelji susreću.„Tako prvi Vilov pred svojim razgovorom, tako Pavić u Nadodanju , Rapić u Predikah , Vlašić u Contempus mundi . Velikanović i Tur- ković tumače kako se drže pravila Bošnjaka Dobretića, a Katančić... (...) prevodi Sv. Pismo u ‘slavno-ilirički izgovora bosanskoga.’ Lahko ti je predočiti patnje pismenih ljudi. Osjećati nuždu jedinstvenog pisanja za sve zemlje istog naroda, a ipak ne naći puta tom jednom pismu i govoru.“ Matija Pavić zaključuje i kako je to „bilo sudjeno kašnjoj dobi“, a kao prijelomnu godinu označava 1835., međašnu u razvitku hrvat- ske književnosti i pravopisa na području Slavonije. Na koncu prvoga dijela teksta povlači dvije znakovite analogije: kada Katančić „si- lazi u grob“ u Pešti (1825.), onda se mladi Gaj u Pešti razigravao idealima Kolláro- vim, a kada se „zatvarao grob nad Osječaninom starcem Tomakovićem, onda se u blizini našao mladi đak, sin istoga grada.“ To je bio Strossmayer, o kojemu Pavić piše da će biti „pozvan sakupljati u složno jedinstvo sve dijelove naroda, da će se u njego- voj duši odsijevati idealna slika preporođene Hrvatske.“ Matija Pavić tvrdi kako je to preporođenje „bilo sudjeno kašnjoj dobi“, piscima na- kon 1835. godine, međašne u razvitku hrvatske književnosti i pravopisa na području Slavonije. Kao ključnu osobu toga pozitivnog prijeloma izdvaja Vjekoslava Babukića, a pohvalom Babukiću i završava svoj rad:„A nam, sinovom kraljevine Slavonije bit će srce puno zadovoljstva kada se sjetimo da su ovi krajevi mladoj Iliriji dali prvog uči-