Nova Istra

42 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Mirko ĆURIĆ Grličić se školovao u Loretu u kome je ostavio traga i Kašić – od 1614. do 1618. bio je ondje ispovjednikom, a na istu službu vraća se 1634., pa je lako pretpostaviti kako je Grličić bio upoznat s Kašićevim djelom. Grličićeva štokavska ikavica u Putu nebeskom nije dosljedna, slično Kašiću; tako će se često naići na dijelove u kojima istu riječ piše različitim varijantama: grih , grišnik , ali i grijeh , grešnik ... Grličić je bio i svojevrstan jezični purist. Smatrao je kako hrvatski jezik ima do- voljno riječi kojima se mogu prevesti i najzahtjevniji tekstovi. Zamjerao je dotadaš- njim korištenim prijevodima „nauka krstjanskoga“ da autori „ne nahodeći ričih obi- čajnih, kojima se sad naš narod služi, umiješali su mnoge riči stare, znane i neznane ili od drugog jezika zato takvi nauk malo koristan može bit: zato što mnoge riči u njemu se ne razumiju. Ja nastojao sam, koliko sam vridan bio, ričmah, i načinom po- znanim svaki nauk izgovorit, za ugodit puku priprostu...“ * 1 Njegov jezik živ je, razgovorni, slikovit hrvatski jezik, koji je u 19. stoljeću lako mogao postati književnim; jezik je to očito blizak i razumljiv hrvatskome puku, pa ga i mi danas bez većih teškoća čitamo, naročito ondje gdje se od starine govori (ili se govorilo) štokavskom ikavicom. Grličić je zato temeljni kamen„slavonske“ književnosti (a Pavić mu to priznaje po- sredno), kao dio franjevaca-začinjavaca; u nizu imena koja spominje u tekstu mnoga su danas zaboravljena, a mnoga ne pripadaju književnosti u užem smislu jer su na- pisali molitvenike, katekizme ili slična djela. Ostaje otvorenim pitanje bi li Grličića Pavić proglasio bosanskim ili slavonskim piscem? Naime, u slučaju franjevca i pisaca Filipa Lastrića, ne slaže se s Josipom For- kom da je ovaj „slavonski pisac“, već ga svrstava među bosanske,„iako je djelovao po našim stranama“. Smatra da Lastrić piše bosanskim, a ne slavonskim idiomom, što mu je važno u određivanju pipadnosti slavonskom književnom korpusu i više nego- li je to zemljopisni kriterij. Tako pisce iz južne Ugarske – Vilovu, Pavića, Peštalića, Knezovića... ‒ smatra slavonskima (kao i Forko): „Oni su uistinu pisali slavonski, bunjevci su južne Ugarske govorom najbližji nam u Slavoniji... pravopisna načela Vilove i Pavića osvojena od Slavonaca i tako je provincijalna litaratura njihova s na- šom istovjetna.“ Ni Ličaninu Krmpotiću ne priznaje da je slavonski pisac, kao što priznaje Doše- nu, podrijetlom također Ličaninu, piscu Aždaje sedmoglave , koja je, po njemu, na- stala na stilu i jeziku slavonske književnosti, dok je Krmpotićevo djelo „uzgojeno na pjesničkoj tradiciji Dubrovnika.“ * Jezična prilagodba prema izvorniku u: Helena Sablić Tomić – Goran Rem, Puut nebeski – đakovačka čitanka , Đakovo, 2000., str. 15.