Nova Istra

41 Mirko ĆURIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Matija Pavić jedan je od najvažnijih hrvatskih povjesničara na razmeđi 19. i 20. stoljeća, autor niza samostalnih knjiga i studija, suautor monografije o Josipu Jurju Strossmayeru. S pravom ga možemo nazvati najvećim povjesničarom Đakovačke i Srijemske biskupije, ali i razmjerno upućenim proučavateljem hrvatske književnosti, napose u radovima Književna slika Slavonije u 18. stoljeću i Književna slika Slavonije u prvoj polovini 19. stoljeća. Danas je uglavnom nepoznat široj javnosti, dijelom jer je djelovao u provinciji, dijelom jer je bio svećenik i kanonik, a dijelom zato što je njegov interes, poglavito u književno-povijesnim esejima, uglavnom bio usmjeren na područje Slavonije ili Srijema (napisao je izvrsnu studiju Arijanstvo u Srijemu ). Njegove „književne slike“ objavljene su 1889. u biskupijskom Glasniku , časopisu koji je pokrenuo Strossmayer, ali mu je i sâm Pavić neko vrijeme bio urednikom. Ana- lizira u nekoliko nastavaka književno razdoblje koje bismo u regionalnoj književ- noj povijesti mogli nazvati „slavonskim“, a takvim ga nazivaju Josip Forko u svojim Crticama iz slavonske književnosti u 18. stoljeću ili Dragutin Prohaska u tekstu Sla- vonština našoj književnosti te neki drugi autori. Pavić smatra 18. stoljeće presudnim za slavonsku povijest uopće, pa tako i književnu, kao doba opravka nakon turskih ratova i uspostave stabilnih društvenih odnosa, i tvrdi kako „sred tih znamenitih javnih događaja počinje nicati i književnost ‘Slavonska’“.„Književni rad u Slavoniji“, smatra, ima korijene u Dalmaciji i Bosni,„odnosno u provinciji Bosni Srebrenoj u kojoj je Dalmacija ostala do 1735., a Slavonija do 1757.“ Ova tvrdnja o zajedničkom izvoru „dalmatinske“, „bosanske“ i „slavonske“ knji- ževnosti vrlo je važna za cijeli ovaj rad jer pokazuje Pavićevu želju da se „slavonska“ književnost ne promatra izdvojena iz korpusa hrvatske književnosti, već kao njen sastavni dio koji se u jednom dijelu svoga razvoja odvojio od matice u relativno pre- poznatljivu, teorijski odredljivu, samosvojnu slavonsku varijantu. U glavnu se stru- ju nacionalne književnosti definitivno vraća 1835., odričući se pri tome dijela svojih posebnosti, napose u jezičnom, ali i u sadržajnom smislu. „U toj prvobitnoj zajednici franjevačkog reda, treba, kako rekosmo, tražiti zamet onomu književnom nastojanju koji se pojavio prošloga vijeka u Slavoniji...“, tvrdi Pa- vić i dodaje: „Jedini njeni duhovnici, jedini učitelji, bili su franjevci kroz cielu dobu turskog gospodstva, pa su i sada nakon oslobođenja po uzoru Bošnjaka, prvi pisci njihovi...“. To potkrjepljuje primjerima književnika-franjevaca Čevapovića i Antuna Bačića, ali ne spominje (jer ga očito ne poznaje, pretpostavljam iz objektivnih razlo- ga, zato što mu je knjiga bila nepoznata, nakon što su franjevci svoju knjižnicu po- četkom 19. stoljeća iz Đakova preselili u Slavonski Brod) Ivana Grličića, pisca prve knjige u Slavoniji nakon Turaka na hrvatskome jeziku – Puuta nebeskog . Grličić je franjevac, rodom iz Olova, a jezik kojim piše Puut naziva bosanskim.