Nova Istra

34 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Šimun Šito ĆORIĆ vodili dušobrižničku pastvu. I nedvojbeno talentirani pisci među njima nisu imali vremena za pisanje jer su obnašali niz drugih služba. Stoljeće prije njega glasoviti fra Petar Bakula St., koji je na nekoliko jezika uspio objaviti tridesetak knjiga, upozo- ravao je i na sljedeće: „Veće knjige traže veće troškove... Zar nisu upravo zbog toga mnogi odustali od pisanja knjiga? Zar neki spisi ne služe za hranu moljcima, bačeni u prašinu i tamu? Ovome glavnom zlu pridolazi i drugo, ne manje: nemamo tiskare u našim krajevima“. Uz to, u tom njihovu praktički pionirskom spisateljskom radu manjkao im je je- zik za literarno izražavanje, a većinom im je, njima svima školovanima u inozemstvu, lakše bilo izražavati se ne na nekom od stranih jezika, nego na hrvatskome. Zato su njihova djela većinom pisana na latinskom, talijanskom, njemačkom, francuskom, engleskom i ponekad na još nekim jezicima. Tako se može pratiti njihova razvojna jezična crta od početaka do pred Prvi svjetski rat, kad već dobro poznaju jezik i iz- građuju vlastiti jezični izričaj. Već neke pripovijetke fra Martina Mikulića, a još više pisana djela jednoga fra Radoslava Glavaša i njegova naraštaja pokazuju da ti tek- stovi ne zaostaju ni za jednim njemu suvremenim stilom. Reprezentativni pisci Od najstarijih pisaca svakako su nezaobilazna trojica. Fra Ivan Ančić (Lipa, kraj Tomislavgrada 1624. – Ancona, 1685.) bio je jedan od prvih poznatijih pisaca rodom iz Hercegovine. Pisao je na hrvatskome i latinskom, a prvi je od bosanskohercegovačkih pisaca počeo pisati latinicom i promicao je. Osim po Bosni i Hercegovini, djelovao je kao lektor Franjevačkoga reda, propovjednik i župnik u Velikoj, Našicama, Brodu i Beogradu, a na različitim dužnostima i u Ve- neciji i Anconi. Kako među učenim svijetom, tako i među običnim pukom uživao je veliko poštovanje. Jedna od njegovih knjiga tiskana je u Rimu, a pet u Anconi. Na hrvatskome mu je među pismenim svijetom najpoznatije bilo djelo u dvjema knji- gama Vrata nebeska i život vični , u kojima se, uz vjersko-odgojnu potku, stalno vraća prilikama u kojima je naš narod tada živio. Vrlo su oskudni podatci za njegova suvremenika fra Ludovika Lalića (Ružići, o. 1640. – Omiš, o. 1704.), koji je potpisivan i kao Fr. Ludovicus Lalich i Frate Lo- dovico. U njegovu obimnom djelu Istruzione de confessori... navodi se da su to djela „Opera del frate Ludovico da Arcigovina di Rucichi“, od 1680. do 1696. da je poma- gao u župi Tučepi, a drugi put spominje se u Matici krštenih 1667. – 1699. Njegova osobna tvrdnja stoji pod rednim brojem 144.:„1697.6.listopada ja fra Ludovik Lalić iz Ružića u Hercegovini krsti Katu...“. Njegov latinsko-talijansko-hrvatski rječnik