Nova Istra

33 Šimun Šito ĆORIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS stoljećima opirala, e) od lokalnoga biskupa Barišića, f ) od aktualnoga pape Grgura XVI., g) od hercegovačkoga Ali-paše Rizvanbegovića ( bujruntija ), h) od sultana iz Carigrada ( ferman ) i, na kraju, što se znalo prometnuti u najteže, potvrdu za sve to i dopuštenje mostarskoga kadije, zvano murasela . Za većinu tih dopuštenja moralo se u ona vremena mukotrpno osobno putovati, dobiti i čekati audijenciju, platiti nemale prinose. Fratri su od Mostara do Carigra- da uredno platili za sva dobivena dopuštenja koja se službeno zahtijevalo, a među neslužbenim darovima paši, koji je bio sklon fratrima, njegovim sinovima i slugama, te mostarskom kadiji koji, pak, nije bio naklonjen fratrima. U fratarskim se spisima iz toga vremena diskretno spominju i sljedeći darovi: jedan konj, dvije krave, sedam mazga, više od trideset janjaca i ovaca, po tovar meda, tovar masla, stotine jaja i dru- gih različitih manjih darova, sve do drvenoga i srebrnoga posuđa. Četiri stoljeća franjevačke pisane riječi u Hercegovini Tijekom sve te mučne i burne povijesti ozbiljnije tragove pisane riječi franjevaca iz Hercegovine možemo pratiti u posljednjim četirima stoljećima. Ovdje se drži- mo načela poznatoga iz teorije književnosti, da su književnici i pisci, uz uobičaje- nu svoju literarnu zadaću, nezaobilazno važni kao svjedoci svoga vremena. Tako ono što sve te autore i njihova djela dvostruko povezuje jest, na jednoj strani, nji- hova nedvojbena literarna crta i obojenost koja se uočljivo probija u tim djelima, a na drugoj, njihova pisana riječ koja svjedoči o prilikama, osobnim i narodnim, u kojima su živjeli. Tu je uglavnom riječ o sljedećim žanrovskim djelima: književnim, pobožno-odgojnim, povijesnim, filološko-školskim, teološko-filozofskim i biograf- sko-memoarskim. Kao i za cijeli naš narod, tako se i ovdje postavlja pitanje: kako to da ti za ono vri- jeme vrhunski školovani ljudi u ovim četirima stoljećima nisu još više pisali i objav- ljivali? Međutim, što se više proučavaju ondašnje prilike, postaje bjelodanije kako je pravo čudo to da su u teškim vremenima tuđinske vlasti, progona i siromaštva fra- njevci sa svojim raznolikim zadaćama mogli išta i pisati. Budući da je narod s kojim su radili u velikoj mjeri bio neprosvijećen, najprije su u njemu morali odgojiti ele- mentarni smisao i osnovnu sposobnost za pisanu riječ. Dakle, prije svega se pitalo što je narodu najpotrebnije za golu egzistenciju i preživljavanje, pa tek potom ili us- poredo s time govorilo se o duhovnim potrebama. Apostrofirajući fra Silvija Gru- bišića koji je o tome pisao 30-ih godina prošloga stoljeća: oni koji su imali nedvoj- benoga spisateljskog dara morali su vrijeme posvećivati osnovnim životnim potre- bama svojih ljudi jer su na tim franjevcima bile svekolike teške dužnosti provincije, o njima je ovisio sav narod hercegovačkoga krša, a oni su bili jedini u narodu koji su