Nova Istra

32 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Šimun Šito ĆORIĆ zotična ni ona tridesetak godina kasnije, točnije iz 1256., pape Aleksandra IV., u kojoj se izravno obraća franjevcima u Hrvatskoj, hrabreći ih u njihovu djelovanju i ističući da su pod njegovom izravnom zaštitom. Obje se ove pergamene čuvaju u knjižnici samostana sv. Franje u Zadru, a to se vrijeme uzima kao početak franje- vačkoga djelovanja u hrvatskim krajevima. To je doba kad su neki dalmatinski gra- dovi bili pod Bizantom, a Hrvatska franjevačka provincija osnovana je oko 1230., no ubrzo nakon toga spominju se franjevački samostani u Zadru, Trogiru, Splitu i Dubrovniku. Koliko su god franjevci iz tih krajeva dolazili u humsku zemlju, glavna je baza za taj kraj uskoro postala Bosna, posebice nakon što je 1311. bosanski ban Stjepan II. Kotromanić zauzeo Humsku zemlju, Neretvansku i Imotsku krajinu te tzv. Tripolje, Duvno, Livno i Glamoč zajedno. Već je tada bio poznat slučaj bosanskih krstjana na području Makarske i Duvanjske biskupije, pa je ulazak tih krajeva u Bosansku ba- novinu bio poticaj franjevcima da tamo jače pokažu svoju prisutnost. Na prijedlog mađarsko-hrvatskoga kralja Karla I. Roberta doveo ih je onamo franjevački poglavar Reda Gerardus Odonis1339. te u dogovoru s rečenim banom i službeno uspostavio Bosansku franjevačku vikariju. Tim je događajima buduća Hercegovina, koliko god mijenjala granice, ostala povezana s Bosnom tijekom cijele povijesti. U teškim stoljećima turskoga zuluma i vlasti, gotovo svih 37 samostana razdije- ljenih u sedam kustodija Bosanske franjevačke vikarije, a koji se 1380. spominju u poznatom popisu fra Bartolomeja iz Pize, sravnjeno je sa zemljom, među njima i oni u Konjicu, Mostaru i Ljubuškom. Znade se da su izbjegli franjevci iz Mostara našli obitavalište u samostanu u Živogošću, a oni iz Ljubuškoga u samostanu u Zaostro- gu i odatle u teškim prilikama pohađali vjernike u Hercegovini. Nakon ratova s Tur- cima u 17. stoljeću i mirom u Srijemskim Karlovcima 1669., područje Bosanske pro- vincije našlo se u trima državama: pod turskom, venecijanskom i austrijskom vlašću. Godine 1700. briga za katoličke vjernike u Hercegovini povjerena je franjevcima samostana u Kreševu. Imenovani župnici za to područje nisu imali stalnih sjedišta, nego su nekoliko puta godišnje, a biskupi svakih nekoliko godina, išli od mjesta do mjesta i bili na usluzi vjernicima. Nakon dužega nastojanja franjevaca iz Hercego- vine, tek je 1852. uspostavljena Hercegovačka franjevačka kustodija, a 1892. Herce- govačka franjevačka provincija. Hodeći prema cilju samostalnosti, hercegovački fra- njevci prolazili su kroz takve prilike kao u najnapetijim filmovima jer je u to vrijeme Crkva bila doslovce na ledini u Hercegovini i trebalo je ponovno početi graditi prvi samostan u Hercegovini. Uz opće siromaštvo i bez ikakva vlasništva, morali su za to dobiti niz zasebnih službenih i kompliciranih dopuštenja: a) od Svete kongregacije za širenje vjere iz Vatikana, b) od cara u Beču, c) od uprave Franjevačkoga reda iz Rima, d) od uprave Bosanske provincije koja se tome