Nova Istra

30 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Tomislav Marijan BILOSNIĆ čaj trebalo bi vrijediti pravilo kako svatko tko piše književnost, i po osobnom i naci- onalnom ključu,„vlasnik je ključa labirinta.“ 7 Parafrazirajući situaciju o kojoj govori Czesław Miłosz, to bi značilo da je hrvatska književnost, bilo nastala u središnjici, bilo u lokalnoj sredini, povezana sa zajedničkom tragičnom i tužnom poviješću ze- mlje. Nitko, dakle, ne mora biti kao drugi, a još manje izgledati kao ostatak Europe. Biti je svoj! U krajnjem slučaju jezik je taj koji nas dijeli od ostaloga književnoga svi- jeta, a ne mjesto o kojemu jezik govori ili mjesto nastanka djela i njegova tema. Ovo drugo, mjesto i tema, svijetu tek i jest zanimljivo na njemu dostupnom jeziku. Ogle- dalo u kojemu će vidjeti samo svoju vlastitu zamućenu sliku nije mu potrebno. To i jest razlogom zašto je, recimo, Andrićevo djelo postalo dijelom svjetske baštine, iako se on bavio regionalnom zbiljom. Suvremen svjetski primjer uspješnoga povezivanja povijesti i iskustva, pa i na lokalnoj razini, već je spominjani Márquez i njegovih Sto godina samoće , nastalih na prostoru gdje „prodavale su se kokoši uzgojene na močvar- noj zemlji u čijim su se želucima mogla naći sitna zrna zlata.“ 8 Razmišljanja o hrvatskom književnom regionalizmu završit ću mišlju Mislava Ježića koji, govoreći o „komplementarnom značaju dvaju preporoda“, onome sredo- zemnom u 15. – 17. stoljeću i kulturnom preporodu u 19. stoljeću, o hrvatskom regionaliziranom području i ujedinjenju kaže: „Tako imamo u Hrvatskoj veliku ra- znolikost među regijama, s jedne strane, te Zagreb kao središte, u kojem su stanov- nici iz svih regija dobro zastupljeni i odakle se regije mogu prikladno koordinira- ti s druge. Dok je Hrvatska bila raskomadana, hrvatski pjesnici, obrazovani ljudi i politički predvodnici nikad nisu napustili težnju da se Hrvatska ujedini i postojano su izgrađivali vrlo složen kulturni obrazac koji će moći uključiti sve regionalne pa i međukulturne razlike iz njihova kulturnog okružja. Sada, kada se Hrvatska rađa, ne smijemo izdati tu skladnu kulturnu gradnju niti zanemarujući regionalne poseb- nosti, niti ometajući oslobođenje i potpuno ujedinjenje zemlje. Položaj pak regija u takvoj jedinstvenoj Hrvatskoj može se braniti kao i u Europi, načelom supsidijar- nosti, koje treba osposobiti sve prirodne zajednice, kao što su obitelj, regija, narod- nosna skupina, narod, zemlja i kontinent ili kulturna sfera, da ustroje sustav svojih međuodnosa od dna do vrha, pod uvjetom da se nikada ne pozljeđuju širi zajednič- ki interesi i da se odluke donose na primjerenim višim razinama gdje je to (i jedino kada je to) nužno.“ 9 7 CzesławMiłosz, O putovanjima kroz vrijeme ; O autonomiji poljske književnosti , Zagreb, 2015., str. 105. 8 Gabriel García Márquez, Nisam došao držati govor, Samoća Latinske Amerike , Zagreb, 2014., str. 22. 9 Mislav Ježić,„Nešto kulturoloških razmišljanja o regionalizmu u Hrvatskoj i Europi“, Društvena istraživanja , vol. 1, br. 1, 1992., str. 13.