Nova Istra

29 Tomislav Marijan BILOSNIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS pa i onda kada je sastavljena isključivo od elemenata dotičnog tla, već po duhu jezi- ka i u granicama njegova vremena. To što literatura ne može bez izražavanja odno- sa s društvenom stvarnošću, prostorom i vremenom na tlu svoga nastanka, ne zna- či da ona prije svega nije opredjeljenje. Literatura je čovjek, jezik, osjećaj, intuicija, a ne prostor, pravci ili književne škole; ona je dio univerzalnog misaonoga tijeka, bez obzira na to odakle crpila svoje opise, što je slučaj i s hrvatskom književnošću. Zo- raniću su, i danas živi, a donedavno zapušten bunar u Privlaci, kao i Velebit, poslu- žili za njegovo književno opredjeljenje, baš kao što je izmišljeni Macondo u kolum- bijskoj zabiti poslužio planetarno poznatome Márquezu. Lokalni izvori nadahnuća književnoga djela, vidimo, ne čine djelo provincijalnim. Upravo u opiranju vremenu i prostoru nalazimo veličinu nekoga književnog djela. Okrenemo li pilu naopako, možemo kazati i ovako:„Svaka literatura, pa bila i najveća, samo je sreska literatura, literatura onoga što smo ponijeli iz svoga kraja, i iz svoga djetinjstva“, 6 pa da opet ne bude regionalna. Konačno, termin književni regionalizam zapravo izravno sugerira kako postoji i književnost koja nije regionalna, u ovome slučaju nacionalna ili nadregionalna, glo- balna, možda i planetarna. Zato nam se u hrvatskoj književnosti događaju slučajevi da i tad kad pisci s krila književnoga regionalizma uđu u nacionalno gnijezdo, po- staju tek napušteni pilići prepušteni lovu orlova. Tako, valjda, s jedne strane imamo prvi razred nacionalne književnosti koji zna za red i kulturu, a s druge niži razred re- gionalaca koji su upitni, s nedostatkom talenta i kulture. Podsjeća me to na jednoga mlađeg kolegu (koji je u Stolnicu došao iz sela nepoznatoga i na regionalnoj zemljo- pisnoj karti), a koji je na pjesničkome sijelu u Zadru pozvao (prozvao) sveučilišnu profesoricu s međunarodnom reputacijom, članicu DHK-a, riječima: „A sad će na- stupiti lokalci“, kao da je riječ o kakvom zastarjelome prigradskom autobusu. Ovakva ekstravagancija zagrebačkoga kolege u mnogim se slučajevima pokazuje društvenom zbiljom, stanjem fakata u krugovima domaće kulturne elite. Onaj koga zanima hr- vatska književnost zna da se ovaj uobičajeni fenomen očitava čestim potiskivanjem tzv. regionalne književnosti na margine one nacionalne. Zamjetno je da se teme Do- movinskoga rata drukčije vrjednuju ako su pisane s ironijom onih koji su rat prati- li dalekovidnicama, negoli kad ih s iskrenom i istinskom umjetničkom strašću pišu autori koji su sami proživjeli rat na našim„regionalnim“ stranama, od Vukovara do Dubrovnika. Danas imamo pokušaje da se književni regionalizam tumači i ognji- štarskom književnošću, dok se sva ona druga, oponašajuća, književnost drži gotovo bjelosvjetskom, ne videći da se griješi i prema sebi i prema drugima. I za hrvatski slu- 6 Ćamil Sijarić, Intervju za knjigu Pisci o sebi, Velika Epohina enciklopedija aforizama , Zagreb, 1968., str. 240.