Nova Istra

28 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Tomislav Marijan BILOSNIĆ noj zbilji pridjev regionalno najčešće se koristi kao uvreda. Tako nanesene nepravde, poglavito krajem 19. i tijekom cijeloga 20. stoljeća, nisu tema preispitivanja ni da- nas, dok se u izborima, školskoj lektiri, antologijama i pregledima još koriste stare matrice u kojima je regionalizam institucionaliziran kao provincijalizam. Premda je neprimjereno književnost procjenjivati regionalnim parametrima, ta laž u hrvatskoj povijesti književnosti ipak savršeno i dalje funkcionira, iako moderni zakoni očuva- nja života uključuju i očuvanje svakoga ljudskog djela vrijednog duhovnoga vrenja, bilo ono stvoreno na lokalnoj ili globalnoj razini. Međutim, u domaćim prilikama svjedoci smo da svaka promjena vlasti posljeduje promjenom ne samo kulturne poli- tike već i slike u cjelini, pa naivnima i nevinima ostaje sanjati o nekoj budućoj pravdi, ispravku krivdi u povijesti, o raju koji nas čeka na kraju utopije. Međutim, u slučaju razrješavanja enigme hrvatskoga književnog regionalizma danas je prije svake obe- ćane nade preča nestrpljivost . Krivde valja ispraviti/ispravljati odmah! Književnost je u cjelini po svojoj prirodi fragmentarna, gledano i vremenski i pro- storno, pa bi po toj logici mogla biti i regionalna, ukoliko lat. regio tumačimo kao zemlju, pokrajinu ili oblast, prostor koji se izdvaja nekim prirodnim osobitostima i društvenim odlikama. Da stvar dovedemo do apsurda, prema toj logici, trebamo po- staviti pitanje bi li onda, uz regionalnu, postojala i makroregionalna (recimo istočno- azijska), mezoregionalna (balkanska) i mikroregionalna književnost, u koju bismo, u našem slučaju, mogli ubrojiti npr. Pokuplje. Dakle, držati književnost regionalnom značilo bi da je ona isključivo po tome prepoznatljiva, a što bi je svelo tek na kakvu zavičajnu priču. I po čemu bi onda šuma u Keniji o kojoj piše Hemingway spadala u svjetske, a Kozarčeva slavonska šuma u regionalne teme, ako nije riječ o onim knji- ževnim umjetničkim elementima koji idu do neobjašnjivoga? Tako će Istru karak- terizirati Mate Balota, istarsko-liburnski ili istarsko-kvarnerski dio Eugen Kumičić, senjski dio Primorja pripast će Vjenceslavu Novaku, a Hrvatsko zagorje Anti Kova- čiću i K. Š. Gjalskome, pa ćemo regionalizam, recimo, uzimati za temeljnu značajku hrvatskoga realizma. Međutim, tako se nećemo ponašati kad razmatramo bilo sta- riju, bilo suvremenu, kao što na rečeni način nećemo tumačiti književnost Turgenje- va ili Márqueza, svejedno, iako ni hrvatski ni svjetski klasici ne sliče jedni drugima. Kao što velika tema ne čini neko književno djelo velikim, tako se ni velika sredina, pa bila ona makroregionalna ili mezoregionalna, sama po sebi ne izvlači iz sivila i bla- ta provincijalizma, niti je djelo veće samo zato što je u njoj nastalo. Ladan bi kazao: „Svakom je jasno kako nije dovoljno da netko opjevava velike povijesne događaje, pa da to odmah bude i veliko pjevanje“. 5 Jednako vrijedi tada kada vrijeme prenesemo u prostor. Književnost ne živi po regionalnom, često ni po nacionalnom prostoru, 5 Tomislav Ladan, Zoon graphicon: eseji i kritike , Sarajevo, 1962. (Zagreb, 2001.).