Nova Istra

27 Tomislav Marijan BILOSNIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS europskim okvirima ranoga srednjeg vijeka ili tek puki lokalni zanat!? Zaključak bi mogao biti taj da svako ljudsko djelo, poglavito umjetničko, ostaje regionalno samo u slučaju kada u sebi ne nosi (sadrži) ništa od mističnoga i magijskoga, dok svako djelo s visokim estetskim dosezima, magičnim sastavnicama u dosluhu sa svjetovi- ma ni u kojemu slučaju ne ostaje regionalno izolirana pojava, već se preko nacional- noga planetarija svojim unutarnjim skladom povezuje sa sveopćom, pa i globalnom organskom cjelinom. Na primjeru soneta koji u Hrvatsku dolazi iz druge kulture ili haiku pjesništva koje pripada i različitim filozofskim ili vjerskim nazorima, čak i da ne govorimo o jeziku, možemo li u takvim slučajevima govoriti o hrvatskome književnom regiona- lizmu, posebice kada danas najuporniji, ali i ponajbolji sonetist našega doba, Roko Dobra iz Zadra, već godinama ne izlazi iz svoga stana, dok hrvatski haiku pjesni- ci, svjetski poznati i priznati, isključivo žive i rade u regionalnim prostorima? Ili su sonet i haiku izuzeti iz/od regionalizma samom činjenicom što ove književne vrste dolaze iz svjetskih sredina? Dakle, po čemu književno više može značiti rečenica napisana u Berlinu ili Za- grebu od one koju je, recimo, Slobodan Novak napisao na Rabu? Književnik koji to jest, on je književnik ma gdje se našao. Onaj koji piše u provinciji (koje ili nema u globalnome svijetu ili je cijeli svijet provincija, pa kako hoćete) ne ostavlja tek pisani trag o vlastitu postojanju, a onaj koji stvara u kakvomu većem urbanom, kulturno- me središtu djelo kapitalne vrijednosti... Ovdje je očito riječ o subjektivnim vrijed- nostima i predrasudama, o ocjenama unitarnoga tipa, a ne o humanim i umjetnič- kim vrijednostima onoga što izaziva slobodu izbora i divljenja, programa u kojemu se preispituje djelo. Prihvaćali ili ne demokraciju globalno-liberalnog tipa, upućeni smo na zajedničko, opće stanje, u kojemu se regionalno pojavljuje tek kao dio zašti- te vlastitoga jezika i povijesti, osobnoga preispitivanja relativne istine, u kojoj svaki zagovor moći središta nad regijom gubi smisao tako što niječe ljudske napore vlasti- tih nacionalnih formula. Ako govorimo o suverenitetu, on se odnosi na svaku poru prostora gdje živi i djeluje pojedinac kao razborito i mudro biće svjesno sebe, ono- ga što jest i što želi biti, bilo kroz svoje simbole i mitove ili svoje institucije; a kada je u pitanju jedinka iz književnoga života, bez obzira na mjesto boravka i djelova- nja, o njegovu djelu, uz samo malo znanstvene i institucionalne solidarnosti, treba raspravljati u kontekstu kulturnopovijesnih, intelektualnih, umjetničkih, estetskih, pa i općih problema nacionalnoga imperativa. Kada se konačno bude rasvjetljavala uloga regionalizma u suvremenoj hrvatskoj književnoj zbilji, morat će se mnogo toga okrenuti i pokrenuti, prije svega ponovnim listanjem stranica mnogih zaboravljenih (i prešućenih) knjiga, morat će se otvoriti stranice mnogih života kojima su unisoni autoriteti unaprijed namijenili bolje dane i druge prilike. Naime,u hrvatskoj književ-