Nova Istra

26 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Tomislav Marijan BILOSNIĆ Miroslava Krleže, čakavska i kajkavska književnost tretirale bi se kao dio lokalnoga govornoga folklora i pisma na razini literarnih sekcija. Slijedom ove logike postavlja se pitanje postoji li istarska, zagorska, primorska, dalmatinska, lička, slavonska ili možda baranjska i međimurska, a s obzirom na da- našnju samoupravu i županijska ličko-senjska književnost? Uostalom, u političkoj zbilji egzistira i zagrebačka regija, kao i šibenska ili kninska. Folklorne razlike evi- dentno postoje. Pa što onda dijeli recentnu nacionalnu književnost od one koja bi se trebala tretirati kao regionalna, koja i kakva granica? Treba li književnost koja se stvara izvan središta političke moći (uvjetno kazano u regiji) prolaziti tranzicijski proces kako bi se ravnopravno tretirala s djelima nastalima u središnjici kao nacio- nalna vrijednost? Nije li konačno to samo pitanje moći institucija, medija, akadem- ske moći i naposljetku sinekura pojedinaca? Mogući pokušaj izbjegavanja imeno- vanja svakoga vrijednog književnog djela nacionalnim, u ovome slučaju hrvatskim imenom, dokidanje je samoga smisla književnosti. Svaki aspekt regionalizma vodi u manjinsko pograničje, ako mu se ne otvore mogućnosti dokazivanja pune vrijedno- sti i čvrste povezanosti s geopolitičkom središnjicom umreženom sa svim dijelovima nacionalne cjeline. Zar zavičajni kulturološki krajolik, poglavito u slučaju umjetnič- kih, književnih djela nije istodobno i univerzalan krajolik? I nije li u drugome smislu svako mjesto, bez obzira na trenutačnu snagu i veličinu, samo tek jedna od točaka univerzuma ili, današnjim jezikom govoreno, samo jedno od globalnih sela? Nema više granica koje same po sebi određuju nacionalni limit, kao što više nema ni plota iza kojega se prostire regionalizam. Granice zemljopisnih područja više ne proizvode i ne ograničavaju duhovne vrijednosti koje se kulturološki podrazumijevaju same po sebi. Tek političke oligarhije dosege granica svoje moći utjecaja podvode pod„asem- blažu“ regionalizma, ali to što može imati politički, pa i fizički karakter ni u kojemu se slučaju ne može poistovjećivati s esencijalističkim uvjerenjem i duhovnim stanjem. Prenesemo li ovu književnu temu na športski teren, ostaje nam upitati se pripa- daju li hrvatski zlatni olimpijci Igor Marenić s Maloga Lošinja i Šime Fantela iz Za- dra hrvatskom regionalnome športu zato što su životom i treninzima vezani za re- giju, za Zadarsku županiju, Zadar, dapače, nisu li oni tek lokalni športaši vezani za zadarski mikroprostor Puntamike, odakle se u doba zadarskih zlatara čuo tek „zlo- slutni lavež pasa.“ 3 A kad već spominjem zlato i srebro Zadra, nastalo u dijelovima grada koji i danas nose nazive Babe, Jarebari, Kamenice, Markovac, Miholjica, Ne- diljica, Kapelica, Poljane, Požarišće, Poljakov Dvor, Rimnica, Sutomišće, Sumarini- ca i Stomorica, 4 nije li ovo vrhunac hrvatske umjetnosti i hrvatske kulturne svijesti u 3 Zlato i srebro Zadra i Nina. Uvod Miroslav Krleža , Zagreb, 1972., str. 6. 4 Isto, str. 6.