Nova Istra

25 Tomislav Marijan BILOSNIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS eksperimentatora koji činjenicu da ni sami ne znaju što bi sa sobom proglašavaju – umjetnošću! S druge strane, po mjeri regionalizma, smjestimo li je na Lezbos, i Sap- fo bi bila regionalna pjesnikinja. Nisam stručnjak za svjetske književnosti, ali nisam imao prilike čuti za regionalne književnosti osim u nekim zemljama kojima su vla- dali Beč, Budimpešta, Beograd i danas Bruxelles. Da skratim i konkretiziram, na Fi- lozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje se pojedinci drže (ili su se držali) meritumom svih književnih, povijesnih, filozofskih i inih hrvatskih vrijednosti, gotovo da se ne uvažava ništa što nije stvoreno u epicentru Manduševca i današnjega Trga bana Jo- sipa Jelačića, dok im regije određuju oni čija plava zastava već visi na Jelačićevu placu . Osvrnemo li se na domaću književnu zbilju, onda ćemo i površnim uvidom u po- vijest hrvatske književnosti primijetiti kako bi sva naša starija književnost slobodno mogla imati pridjev (predznak) književnog regionalizma. Otac hrvatske književno- sti Marko Marulić životom i djelom vezan je za Split i gotovo da iz njega nije izi- šao. Autor prvoga hrvatskog romana Petar Zoranić živio je u Ninu. U Dubrovniku su Šižgorić, Menčetić, Gundulić i Držić, na Hvaru Hektorović i Lucić. U Šibeniku je Juraj Šižgorić, ali i Tommaseo koji iz njega izlazi, u Slavoniji već spomenuti Relj- ković i Kozarci, u Liburniji Kumičić, ali i Gervais, u Zagorju Leskovar i Gjalski, i tako se unedogled proteže hrvatska književna ogrlica, od Šibenske molitve do današ- nje hrvatske književne zbilje. Danas u Dubrovniku imamo Luku Paljetka i Šehovi- ća, jučer Milišića , u Baškoj Vodi Petra Gudelja, u Neumu Peru Pavlovića, u Splitu Jakšu Fiamenga, Igora Šipića i Dragu Čondrića, u Šibeniku Ivu Brešana i Stjepana Gulina, u Rijeci, u najboljim danima, Nedjeljka Fabrija, danas Milorada Stojevića i Andriju Vučemila, u Puli Borisa Domagoja Biletića i Načinovića, u Osijeku Toma- ša, Cvenića i Helenu Sablić Tomić, u Varaždinu Ernesta Fišera, u Sisku Jendrička, u Subotici Žigmanova, u Novom Sadu Jasnu Melvinger i Purčara, u Đurđevcu Boži- cu Jelušić, u Gradišću Čenara, i neka mi oproste svi oni drugi, jednako tako vrijedni, koji ovdje nisu spomenuti. Jesu li svi oni s početka hrvatske književnosti i ovi danas dio nacionalnog književnoga korpusa ili ih trebamo tretirati kao pisce koji pripada- ju književnom regionalizmu, što u ovome slučaju ima negativnu konotaciju? Jesu li ovi pisci sa životom u prostoru regije tek izdanci onih nacionalnih stabala koja na- vodno samo rastu u političkoj stolnici? Ako prihvatimo regionalizam u književnosti (i nekoć i danas), zagovaramo li time kristalizaciju ili samovolju, dakle i anarhiju na civilizacijsko-kulturološkome planu? Naime, u domaćoj suvremenoj književno-teo- rijskoj praksi i čakavska i kajkavska književnost doživljavale su recepciju regionalne književnosti, što je išlo do razine omalovažavanja, a ne izvorne književne prakse, pa se u ovome slučaju za otkrivenje hrvatske književne zbilje bitnijim od nacionalno- ga pokazao ključ novosadskoga jezičnog dogovora. Da nije čakavskih pjesama Mate Balote, a kasnije Zvane Črnje, kajkavca Frana Galovića i Balada Petrice Kerempuha