Nova Istra

24 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Tomislav Marijan BILOSNIĆ vremenoj hrvatskoj (ali i europskoj) političkoj praksi danas se pojam regionalnoga odnosi na postjugoslavenski prostor, na onaj prostor koji se, prema odluci nedoučene europske administracije, odnosi na dosad nepostojeći zemljopisni pojam tzv.„zapad- noga Balkana“. Tako kad u postjugoslavensko vrijeme govorimo o regionalnoj knji- ževnosti, onda se to u svakodnevnoj zbilji, politici, kulturi i medijima, kao i u dobro- me dijelu recentne književne kritike i književne povijesti, drži književnošću koju pišu pisci različitih naroda na disperzivno zamišljenu prostoru više susjednih zemalja. U globalnome smislu, danas bi regija bila objedinjavanje prostora više država u međusobnome susjedstvu, a u nacionalnim odrednicama mogla bi se izjednačiti s pokrajinom. A kad je o književnosti riječ, koje nema bez književnika, znamo da sva- ki književnik, bez obzira na mjesto života i rada, pripada određenome zavičaju, pa bi se u svakom književnome slučaju moglo govoriti i o zavičajnoj, kao i o regional- noj književnosti, konačno o regionalnom književniku. Tim više što će se, ako ne svi, mnogi od pisaca u svojim djelima nacionalne i univerzalne vrijednosti okrenuti za- vičajnosti, toliko da u našem nacionalnome slučaju slobodno možemo govoriti i o hrvatskome književnom zavičajizmu . Spomenimo samo Raosove Prosjake i sinove , Kovačićev roman U registraturi , Tenu ili Slavonsku šumu Josipa Kozarca, potom Ku- mičića ili ranijega Gundulića, Reljkovića, Zoranića, Barakovića, Hektorovića i tako redom, počam od Marulića do, danas, Ivana Aralice i dr. Kao potporu ovoj tvrdnji citirat ću književnika kojega ni po čemu ne bismo mogli svrstati u regionalizam ili regionalnu zbilju, ali onoga koji se proslavio (regionalnim) Baladama Petrice Kerem- puha , dakle Europejca s izrazitim euroskeptičnim stavovima, Miroslava Krležu, koji kaže:„Ranjeni, gorkih usta, mi priznajemo, da je duboka mudrost u tome, da i kljuse za svojim zavičajem plače.“ 2 Hoću kazati da nema književnika koji se ne obraća zavi- čaju ili ne polazi od njega, kao što nema književnika koji ne završava u jeziku kao u najširemu nacionalnom obzorju, što će reći da je svaki regionalni kutak najprije dio širega domovinskog, a potom i globalnoga prostora. U postmekluanovskom dobu, sa svim odlikama globalnoga, ideja o Olimpu ostaje tek na razini mitološke priče. Tako gledajući, dolazimo do paradoksalnoga zaključ- ka gdje se teza i antiteza poistovjećuju, susreću u zajedničkome fokusu i tako poti- ru: naime, istodobno možemo zaključiti kako sve svjetske književnosti žive od aure regionalizma, kao što i sve moguće regionalne književnosti postaju globalnima. Sve se to događa na razdjelnici gdje je lokalno globalno, a globalno lokalno, i to ne po- čevši od doba neoliberalizma, već od vremena zlata i srebra srednjovjekovne zbilje. Umjetnost, naime, ničim nije ograničena, ni globalnim, ni regionalnim, ona je izvan povijesnoga, od doba crteža u Altamiri do Warhola, pa čak i danas, u doba takvih 2 Miroslav Krleža,„Književnost danas“, Republika , br. 1-2, Zagreb, 1945., str. 139-160.