Nova Istra

23 Tomislav Marijan BILOSNIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS drugi zakon koji će činiti dio pravnog poretka države na najvišoj razini, kojim će, u najmanju ruku, biti uspostavljena njegova organizacija i nadležnost. Status neke re- gije može biti promijenjen jedino u suradnji s tom regijom. Regije koje se nalaze u istoj državi mogu imati različiti status, u skladu sa svojim povijesnim, političkim, so- cijalnim i kulturnim karakteristikama... regija je izraz posebnog političkog identiteta, koji može imati veoma različit politički oblik, odražavajući demokratsku volju svake regije da usvoji oblik političke organizacije koji smatra najpovoljnijim...“ itd. Prema ovome bi u političkome smislu regionalizam u EU predstavljao jedan od imperati- va suvremenih država. Međutim, ova definicija dovodi do raznih tumačenja regija, s nejasnoćama i manjkavostima, posebice u pogledu cjelovitog i prihvatljivog, a ovdje nedostatnog pojma (samo)upravljanja regije, uloge nacionalne države, tim više što se Europa ponaša kao„ supra administracija“, u posljedici i s idejom vlastite vojne sile. Od povijesnih hrvatskih regija prepoznajemo Dalmaciju, Slavoniju i Istru. Ali ako povijesno gledamo, naći ćemo se u velikim problemima glede podrijetla, veliči- ne i političko-upravnih elemenata. Recimo, rimska je Dalmacija zauzimala prostor cjelokupne tzv. istočne jadranske obale (kažem tzv. jer zapadna jadranska obala nije poznata), obuhvaćajući dubok hrvatski prostor do Siska, ali i znatan dio zaleđa koji je danas u sastavu Bosne i Hercegovine, dok se u doba Bizanta područje Dalmaci- je odnosilo na tek nekoliko jadranskih gradova i otoka. Slično je i s Istrom i Slavo- nijom, kao i s prostorom zvanim Hrvatska, ali bi nam vraćanje u povijest zamutilo, umjesto razbistrilo temu. Hoću reći da su se regije na hrvatskome prostoru obliko- vale i uvjetovale ne samo kulturološki i zemljopisno, već prije svega prema trenutač- noj političkoj upravi, primjerice, Venecije, Francuske, Ugarske, Osmanskoga Carstva, Habsburškoga Carstva ili, konačno, Jugoslavije. Danas su činjenice na terenu posve drukčije. Hrvatska je upravno-politički podijeljena na županije, ali veći broj povije- snih i zemljopisnih regija različita podrijetla i veličine, bez jasno određenih granica, naći će se i u sastavu susjednih država. Pojam regionalnoga, vidimo, tijekom povijesti se vrlo često mijenjao, prilagođava- jući se najčešće trenutačnim konceptima diktiranima iz političkoga središta moći. U jednome je povijesnome trenu regionalizam baštinio mnogo toga od kolonijalnih i postkolonijalnih teorija, dok je u drugome času bio jedan od tipova predrasuda, baš kao i sâm centralizam, koji nije ništa drugo do rigidna forma regionalizma. Tako da- nas pojam regionalizma ne znači ono što je značio ne samo u prošlome stoljeću, već je izmijenio i značenje s početka ovoga. Poglavito se to odnosi na hrvatsku književ- no-povijesnu praksu, u kojoj bez književnika s regionalnim predznakom ne bi bilo ni višestoljetne povijesti nacionalne hrvatske književnosti. Pa ipak, danas ne možemo govoriti o dalmatinskoj ili istarskoj književnosti, kao što ne možemo govoriti o onoj pijemontskoj, iako takva regija postoji u sjevernoj Italiji. Dapače, u svakodnevnoj su-