Nova Istra

19 Boris Domagoj BILETIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS jednostavno poradi na otvorenoj uzajamnosti, na ozbiljnim i znanstvenim demistifi- kacijama i demitologizacijama teških zavežljaja prošlosti, što pritišću ramena trajno krvava od siline povijesnih hipoteka i političkih slijepih, ne više ulica nego – avenija. Govoreći ukratko iz aktualne građanske perspektive (a već je zamorno pa i besmi- sleno govoriti tranzicijske, jer koja su zapravo i čija točna mjerila, čije najpouzdanije motrište?), upitajmo se o entropiji koju onkraj bivše Željezne zavjese još uvijek žive čitavi narodi... Kako u najvećoj mogućoj mjeri, dakle, ostati svoj, a ujedno sudjelovati u zajed- ništvu tolikih, idealno gledajući u mnogome neravnopravnih i nespojivih, a gdješto i veoma suprotstavljenih, posebnosti, na kraju sudbinski upućenih jedne na druge, u metafizičkim eonima zacijelo i nebitnih?! No, kako bilo, onaj tko nije oslobođen vlastitih inhibicija i zapreka, teško da može gradbeno sudjelovati u akcijama kojima je svrha ne samo puko oplemenjivanje ele- mentarne društvenosti, mnogostruke pluralne forme, nego nije dorastao ni iole zah­ tjevnu obliku participacije u ma kakvoj normalnoj ljudskoj razmjeni vrijednostī duha, duševnosti, estetike, intelekta... Mislim da nije teško dokazati kako su pro- sječnici na svim stranama, dakle i nehotični sudionici u svakovrsnim razmjenama, pa i u ovomu europskom mikrosvijetu gdje se nalazimo i djelujemo, posve neupuće- ni o najosnovnijim značajkama vlastite kulture i mentaliteta, a kamoli one najbližih susjeda. Činjenica koja ne začuđuje, jer isuviše je lažnih kumira/idola/fetiša unutar civilizacije smrti i površnih udvaranja na crti perfidne zamjene uloga žrtve i krvnika te posipanja pepelom nakon svake društvene katastrofe. A mi smo u Hrvatskoj jed- nu koncem 20. stoljeća proživjeli i dijelom preživjeli. Ako je samo o Istri, poimence o hrvatskoj Istri riječ, može ju se shvatiti i stalnim eksperimentom i „dežurnim“ neuralgičnim žarištem u Hrvatskoj, kojom režimi, bilo koji, ovdje i vani (što je stoljetna navika) stalno eksperimentiraju! – pa ona, sve ako i jest najdražim zavičajem, u rečenoj dimenziji nije nužno, ili to ne mora biti, baš neko utješno životno okruženje... Slično se događa svakomu tko se ne snalazi, koji je in- hibiran i posve iscrpljen ideologijama i pripadajućim diskursom, tko naposljetku ne zna kako i kamo s tradicijom u suvremenosti, konačno oslobođenih mnogih do ju- čer neslućenih i nedostupnih mogućnosti, a tek sričući abecedu upravljanja vlastitom sudbinom. Tako je, u glavnim crtama, u još nekim hrvatskim povijesnim regijama. Jer mikrorazina može postati potencijalnom nacionalnom i univerzalnom vrijedno- šću samo stupnjevito uvažavajući sve individualno i kolektivno. I zaključno, svaka je hipoteka – počevši od intim(n)e – breme i težina, uvijek po- stoje stanoviti uvjeti, nešto je uvijek zalog za što drugo i sve ima svoje razloge i cije- nu, no mudrome čovjeku jasnih ciljeva katkad je hipoteka i svođenje računa s njome, osobito ona prošlosti i tegobnih iskustava, jedini put najprije osobna rasta i samora-