Nova Istra

18 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Boris Domagoj BILETIĆ ponavlja utoliko što čovječanstvo na vlastitu iskustvu ne uči, pa stoga naraštaji i na- raštaji ponavljaju već viđeno i doživljeno. Što je za Th. Manna Lübeck, za J. Joycea Dublin, za G. Grassa Gdańsk, za I. Sveva i U. Sabu Trst, za Tomizzu Materada, ili za M. Rakovca Pula u vrijeme anglo-američke uprave i tijekom neposredna drugoga poraća, to je Fabriju grad Rijeka. Poezijom svoje osebujne proze pisac glavnim nara- tivnim tokom prati nekoliko naraštaja i živote članova dviju obitelji, talijanske i hr- vatske, u vježbanju nikad dovoljno dobro naučena života čija tragika i besmisao, pa i u groteskno-komičnim situacijama, kulminira rastankom dvaju izdanaka tih obitelji, koje će zauvijek razdvojiti granica, eksodus, politike, histerija i sveproždirući vulkan nemilosrdne povjesnice. Konačno, i kao tema i kao locus odnosno topos , kao metafora napretka kojeg nema bez prošlosne pomirbe i mira s drugim i drukčijim kao i sa sobom i u sebi, bez misti- fikacija i patetike novih mitologizacija današnjih intelektualaca i stvaralaca, navlasti- to bez potiskivanja ma kojega od svojih gradbenih identiteta, i Istra bi se kao male- no mjerilo ili model jednako uzburkana planetarnog sela konačno mogla pokazati i potvrditi u pravome svjetlu spone, susretišta i stjecišta plemenitih i nadopunjujućih se nakana i projekata. „Psihopatologiju granice” – izravno povezanu s pojmom globalizacije koja je (po- tencijalno bila, a danas doista jest) najprije strepnja, a vrlo malo još nekakva nada, manjih i nezaštićenijih – najradije bih želio doživjeti kao temu prevladanu upozna- vanjem ljudi, tzv. velikih i tzv. manjih kultura i jezika kojima se one izražavaju i raz- mjenjuju, naposljetku i narodā, i to poglavito u područjima intenzivnih prošlosnih pa makar i ne znam koliko neuralgičnih susreta i doticaja; namjerno ne kažem pro- žimanja jer takvo se što, uzevši pojam mjerilima stroge semantičke preciznosti, ipak i nažalost još uvijek rjeđe događa. Držim kako ne treba posebno eksplicirati naslovnu„hipoteku”, i zašto je ona prije svega „mentalna” te što znače takovrsne „granice” ovdje i sada – kao uzročno-poslje- dičan sintagmatski niz. Ono parcijalno, pa i kao samo sebi dostatno, i ono globalno, kao nivelirajuće i katkad u najmanju ruku (na)gluho spram posebnosti, ako nije pre- uzetno reći, moguće je tumačiti i kao dva lica istoga lika čovjekove situacije u vreme- nu i prostoru jer se, vidimo danomice, svaki pomak i problem, svaka ljepota i napor, osobito duhovna kretnja, a nakraju i sve što težinom pritišće i nadom ispunja, danas mjeri mjerilima mundijalnoga i jednako takvim zajedničkim nazivnikom... U plane- tarnu paralelizmu i sinkroniji vremenā i epoha, pa i supostojanju tolikih civilizacija na istome planetu (gdje se jednakom žestinom i fanatizmom poput stakalaca ruše američke čelične grdosije kao simboli svekolike svjetske moći i azijatske prašnjavo- blatne potleušice najponiženijih), na čovjeku je da i u našoj točkici srednjoeuropsko- mediteranske civilizacijske matrice zabaci inatljivu recipročnost dobroga i lošega te