Nova Istra

17 Boris Domagoj BILETIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS staru istinu da je kultura, umjetnost posebice, ono polje u kojem se komunikacija s Drugim i Drukčijim mahom ostvaruje na poseban, temeljitiji i čistiji, otvoreniji i odgovorniji, konačno i hrabriji način. Potonja ustvrda osobito je valjana i aktualna u usporedbi s onime što čine „državne” historiografije i slične discipline. Poput mnogih pisaca, ovi autori u sebi nose određenu dihotomiju, ujedno shvaće- nu kao bogatstvo i prokletstvo podrijetla i kulture, kako vlastite tako i onoga drugog, bliskoga i srodnog, istodobno i drukčijega. Ona opća već „poštapalica” o Tomizzinoj slavenskoj/hrvatskoj krvi odnosno podrijetlu, a talijanskoj kulturi, stvar je njego- ve pojedinačne sudbine i izbora, a nipošto nekakva moguća „receptura” (i ne samo) istarskoga suživota. Bolji je život, dakako, onkraj ili negdje drugdje, bolji je život možda jedino moguć nakon tvarnoga života, gdje i literatura, makar bila utemeljena na dokumentu ili au- tobiografskome, odnosno sadržavajući različite kombinacije suodnosa zbilje i fikci- je, ne može dalje od kanona kršćanske eshatologije. Rečena velika povijest kao rijeka nosi male sudbine, naplavljuje ih, ponovno ih povlačeći za sobom u duboke virove neizvjesnosti, odlazaka i dolazaka, eksodusa, nastajanja i nestajanja, ljubavi i mržnje, katkad razumijevanja tuđega, a nerazumijevanja vlastitoga..., sve na povijesnoj pot- ki i takovrsnoj panorami najmarkantnijih povijesnih etapa i zbivanja lokaliziranih u mikrosvijetu najistočnijega romanskog i najzapadnijega slavenskog izbojka kao refe- rencijalne točke dodira spomenutih prastarih europskih (i) kulturalnih kompleksa, ali i mogućega pokusnog uzorka koji postaje svemirom što, dakako,„umire smrću svakoga čovjeka” – riječju, tematizirano je područje iznimno turbulentno, nepris- podobivo i jedinstveno kao malo koji obližnji zavičaj. Piščev alter ego piše drhtavom rukom, postaje kroničarem spomenuta maloga svijeta, Tomičine ruralne kolijevke uvijek na vjetrometini. Mikro- i makrorazina, mjesno i nacionalno suprožeto općim i globalnim silnicama, potka su sižejno-sadržajna mnogih životnih priča posve kon- tekstualiziranih, a vrijeme je radnje usporedno s najvažnijim prijelomnicama mjesne kao i europske prošlosti, njezine novije i najnovije povijesti. Proturječja nacionalna, etička i etnička, revolucije koje nisu jednoznačne podrazumijevajući različna motri- šta, i evolucija koju svako prevratništvo i nasilje guši i vraća je bolno unatrag, potom bolan upit je li silom neminovnosti i vlastitih odluka u grubim i krvavim vremenima napušten zavičaj i novakovski zauvijek izgubljen, naposljetku i pitanje svih pitanja: poći ili ostati...? Toliko je već o tomu napisano, no izgleda nikada dostatno, nikada dovoljno dobro e da bi se o literaturi, zapravo o romanima jedne nesretne povijesti prije negoli o klasičnim povijesnim romanima, moglo neopterećeno govoriti samo iz književnoga, dapače knjiškoga motrišta i samo iz analitična neutralnog aspekta. O povijesti, pak, u Fabrija na više mjesta čitamo kao o trijadi jalovosti, ludila i smrti , zatim kao o posljednjoj od velikih čovjekovih tlapnja i iluziji koja se, konačno,